Radeći kao psihologinja u psihijatrijskoj ustanovi s pacijentima na trajnom smještaju, prof. Martina Čarija svakodnevno je svjedočila mučnim situacijama u ionako teškim uvjetima.
– Kad je majka jednog pacijenta bila toliko očajna i bespomoćna da je zaprijetila da će se ubiti, potpuno sam se blokirala – prisjeća se svoje svakodnevice M. Čarija, danas psihologinja u savjetovalištu za psihološku pomoć u Centru za djecu, mlade i obitelj Modus.
Sagorijevaju u poslu
Mučnine u želucu koje je sve češće imala mlada je psihologinja isprva pripisivala prehrani pa je poradila na tome. Međutim, mučnine su postale svakodnevne. Trajale su nevjerojatnih devet mjeseci, a tada je shvatila da ih nema vikendima, kad ne radi. Bilo je to zvono na uzbunu – stručnjak treba pomoć!
Slično je iskustvo imala njena kolegica Božena Razlog, socijalna radnica koja kao psihoterapeutkinja surađuje u Modusu.
– Maloljetnik koji je bio kod mene u tretmanu imao je teških problema s vršnjacima, od kojih je bio izoliran i pokazivao je suicidalne sklonosti. Nisam bila sigurna da se najgore neće obistiniti i stalno sam se brinula: što ako to napravi popodne, noćas...? – kazuje B. Razlog. Slučajeva s kojima je lijegala i ustajala bilo je još, tako i onaj u ratu istraumatiziranog dječaka koji je imao i nesreću rasti u nasilnoj obitelji pa je i sam krenuo putem nasilja i prijetilo je da će završiti u ustanovi. – Njega je doista pogodio niz nepravdi u životu, i to me užasno opterećivalo – navodi B. Razlog. Takva su opterećenja kod nje razvila psihosomatske probleme i imala je zdravstvenih teškoća sa štitnjačom.
Stručnjaci u sustavu obrazovanja, socijalne skrbi i organizacija civilnog društva nerijetko profesionalno sagorijevaju intenzivno se baveći ljudima s velikim problemima. U svrhu njihova osnaživanja, a kako bi krajnji korisnici imali na usluzi što stručniju osobu doraslu svim izazovima, postoji supervizija.
– Supervizija je razvoj vlastitih kompetencija stručnjaka i omogućuje im da temeljem svojih iskustava bolje prepoznaju kapacitete, propuste i mogućnosti u svom radu. Cilj je poboljšanje usluge za krajnjeg korisnika – kaže prof. dr. sc. Marina Ajduković sa Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Supervizija, koju si stručnjaci djelom i sami plaćaju, stručnjaku pomaže u fokusiranju kada previše uroni u problem jer, uz to što je specijalist, ipak je osoba s emocijama i vlastitim specifičnostima.
– Godinu dana imamo grupne sastanke, tjedno ili mjesečno, na kojima razgovaramo o dilemama u radu. To nam pomaže da vidimo svoju "slijepu pjegu", obrazac koji smo previdjeli. Supervizija je briga o pomagaču, da pojednostavim, pomaže nam fokusirati se na problem, strukturirati ga i rješavati. Osnaži i ulije osjećaj sigurnosti kada budeš preplavljen problemima i osjećaš bespomoćnost u pojedinim situacijama – opisuje M. Čarija.
Rizični faktori
Katkad vlastite slabosti zamute pogled na tuđi problem ili se proces s osobom kojoj pomažu ne miče s mrtve točke. U slučaju suicidalnog mladića valjalo se osloboditi straha zajedničkom procjenom svih rizičnih faktora i spoznajom da se čini svaki potreban korak.
Svakako bi ovakva supervizija i te kako dobro došla mnogim drugim strukama. Riješen je i problem profesorice koja je na superviziju došla jer su joj koljena klecala kad bi ulazila u razred. Bojala se da se učenicima neće svidjeti. Međutim, kad je razriješila s tim da tamo nije da bi im se svidjela, ojačala je svijest o svojoj stvarnoj ulozi i prestala se opterećivati, što je rezultiralo kvalitetnijim pristupom učenicima.
Jel ovo plaćeni oglas ili što?