Gordana Vnuk jedno je od najvažnijih lica domaće kazališne scene. Uz impresivnu biografiju koja uključuje i godine vođenja Chapter Arts Centre u Cardiffu i kultnog kazališta Kampnagel u Hamburgu, osnivačica je i ravnateljica Eurokaza, festivala koji je u Hrvatsku od 1987. godine dovodio najveća imena svjetskog teatra, često na njihovim samim počecima. Ususret posljednjem izdanju festivala, uputila nas je u razloge njegova gašenja.
– U doba kad smo pokretali Eurokaz kao dio kulturnog programa Univerzijade, bio je zamišljen kao platforma za novu generaciju umjetnika koji su tada radikalno mijenjali europsko kazalište. U tom smislu njegova prvotna uloga nije bila samo informacijska već i gradbena. Sudjelovali smo ravnopravno s Europom u postavljanju temelja izvedbenih umjetnosti 21. stoljeća. U posljednjih deset godina svjedočimo pravom mahnitanju novih festivala različitih vrsta. Kako smo uvijek bili korak ispred drugih, mislim da je vrijeme da počnemo raditi na defestivalizaciji naše kulture. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju idealan je simbolički moment za proglašenje naše festivalske misije ispunjenom – objasnila je Gordana Vnuk.
Pitamo je ima li to veze i s prepolovljenim dotacijama Gradskog ureda za kulturu, ali ona tvrdi da nema.
– Podcjenjivački odnos Grada ograničio je opseg u kojem se festival posljednjih godina održavao, ali Eurokazu nije nikada bilo lako. Stalno sam morala voditi bitke za opstanak. Iako je festival nastao kao privatna inicijativa, prvih godina festivala glasno se pozivalo na moju smjenu. Mani Gotovac je javno pitala tko je ta Gordana Vnuk i tko joj daje pravo da bira predstave. Iako je estetikom zaostajao za nama, naši kritičari i dalje su glorificirali BITEF, a nas su optuživali da dovodimo amatere. Jedan od rijetkih koji su u to vrijeme, primjerice, prepoznali rad Castelluccija bio je Ivica Buljan, koji je tada pisao izvrsne kazališne kritike, dok je kritičarka Vjesnika za kultne Rosas napisala da ne znaju plesati jer \"stalno padaju\" – prisjetila se Vnuk.
Zaboravili povijest
Problemi, kaže, nisu prestali ni nakon osamostaljenja Hrvatske. Nakon dolaska na čelo teatra u vrijeme rata, tadašnji je direktor Igor Mrduljaš izbacio Eurokaz iz Zagrebačkog kazališta mladih, nakon čega su lutali od jednog organizatora do drugog, sve dok zakon nije omogućio da se registriraju kao samostalna umjetnička organizacija. Velika kriza izbila je 1997. godine, nakon što je Eurokaz predstavio neka od najvećih svjetskih imena body arta. Gradski ured za kulturu odlučio je da više neće financirati \"luđake i pervertite\", pa je osnovana posebna cenzorska komisija kojoj je Eurokaz trebao donositi VHS kazete svih potencijalnih gostiju!
Među festivalima koji su nastali na temeljima pojedinih programskih segmenata Eurokaza ističu se Festival svjetskog kazališta, Festival novog cirkusa, te Queer festival i Perforacije, no našoj sugovornici se čini da je dijelu njih danas mrsko govoriti o svemu što je prethodilo njihovu osnivanju.
– Za razliku od Eurokaza, Festival svjetskog kazališta ne ulazi u zonu rizika, već ponavlja programe stranih festivala, dakle, nešto što su drugi \"ovjerili\". Takvo kaskanje za svijetom tipičan je sindrom provincijalnih sredina. Zato ne volim što Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan, kao dio svoje nespretne marketinške strategije, govore da su oni prvi u Hrvatsku doveli svjetsko kazalište, da prije nego su nas oni prosvijetlili naša zatucana sredina nije ništa znala i vidjela, a zna se da pozivaju umjetnike u kreativno silaznim putanjama, čak i one koje su prvi put vidjeli na Eurokazu. Ili kad Emil Matešić kaže da je Robert Wilson o našoj regiji slušao od Dunje Vejzović u SAD-u, a zna se da su njegove prve predstave vezane uz BITEF, a na Eurokazu je bio 1996. godine – prisjeća se Gordana Vnuk, naglašavajući da samo želi da se prestane brisati povijest hrvatske izvedbene scene. Ona, primjerice, rado naglašava da je Eurokaz nastao na tradiciji Dana mladog teatra, koji se održavao u Zagrebu sedamdesetih.
Odustala od institucija
Estetike, koje je Eurokaz predstavljao među prvima u Europi, naše institucionalno kazalište prepoznalo je tek godinama kasnije, za razliku od europskih centara poput Kampnagela, golemog pogona u staroj tvornici dizalica, sa šest scena od 100 do 800 mjesta, koji je vodila punih šest godina. Tamo je imala oko stotinu premijera godišnje, nekoliko festivala, te cijele ekipe dramaturga i kustosa s kojima je proputovala svijet u potrazi za novim estetikama. Na pitanje kako je moguće da je preko javnog natječaja došla na čelo jednog od najvećih kazališnih centara u Europi, ali ne i u Zagrebačko kazalište mladih prošle godine, spremno odgovara:
– Zanimalo me što bi značilo raditi repertoar u instituciji sa stalnim umjetničkim ansamblom poput ZKM-a, pa sam pomislila da je sasvim normalno javiti se na javno raspisani natječaj nakon što je Dubravka Vrgoč već odslužila dva mandata, a što je u svijetu obično maksimalan broj godina za ravnateljska mjesta u kulturi. Bila sam jedina protukandidatkinja. U natječaju je bilo toliko proceduralnih grešaka zbog kojih sam napisala i žalbu, a koje su pokazale da me se već u startu htjelo eliminirati kako bi se Vrgoč dao i treći mandat. Kod nas je običaj da je mjesto kazališnog ravnatelja doživotni posao, a ja sam bila naivna i možda predugo u inozemstvu gdje sam se naučila na civilizacijske metode, a ne na sistem klijentelističkih odnosa i podmetanja koji vladaju u našoj kulturnoj sredini – kaže nam G. Vnuk, pa dodaje da sigurno više neće pokušavati ulaziti u institucije jer čuva živce, a već ima i nove, potpuno drukčije planove.
Odabrala nasljednice
– U našoj kulturi vlada sindrom kratke memorije pa bih za sljedeće generacije željela sačuvati od zaborava neke bitne stvari. Htjela bih iskoristiti bogatu Eurokazovu arhivu koja je odnedavno dostupna i na našem webu, kao i svoje tridesetogodišnje kazališno iskustvo, te napraviti autorski serijal o određenim kazališnim fenomenima koje sam artikulirala kroz svoju praksu na Eurokazu i u Kampnagelu. To bih ponudila europskim televizijama i, naravno, našem HRT-u – otkriva naša sugovornica. Nakon gašenja festivala, usmjerit će se i na produkcijsku djelatnost Eurokaza koji se time već dugo bavi, a 2010. je napravio čak pet velikih projekata, uglavnom međunarodnih koprodukcija. Naime, Eurokaz je jedini hrvatski festival koji je do sada dobio potporu kao dio europskog programa Kultura 2007.-2013., i to s maksimalnim brojem bodova.
U produkcijama namjerava surađivati s ljudima poput Zvonimira Dobrovića, bivšeg Eurokazova zaposlenika, a danas voditelja Queer Zagreba i festivala Perforacije. Njega smatra jednim od glavnih kazališnih ambasadora Hrvatske u svijetu, ističući njegovu nesklonost samohvali, zbog čega kao takav nije dovoljno prepoznat. – Naša nezavisna scena radi u katastrofalnim uvjetima. Želimo da se novac, umjesto na skupa gostovanja, počne ulagati u njihov rad, da ne moraju nastupati u trenirkama i biti ograničeni na solo projekte – kaže, podsjećajući da je Eurokaz prve izlete u produkciju imao s predstavama Ivane Popović i Montažstroja te međunarodnim projektima tijekom prve IETM konferencije u Zagrebu 1990. S vremenom će se, kaže nam Gordana Vnuk, sve više usmjeravati na znanstveni rad, a Eurokazovu produkciju prepustit će nasljednicama, mladoj redateljici Anji Maksić Japundžić i producentici Ani Sikavici.
U TISKANOM IZDANJU OBZORA POGLEDAJTE VELIKU GALERIJU NAJPOZNATIJIH GOSTIJU EUROKAZA OD PRVOG DO POSLIJEDNJEG FESTIVALA