Očito ne može proći nijedan godišnji svećenički obilazak vjernika po njihovim domovima, a da opet ne ispadnu skandali s novcem. Svaki član župe, koji se takvime smatra, dužan je župi pridonositi i materijalno, bilo za uzdržavanje svećenika, bilo za koju drugu župnu potrebu. Tu su i ekonomska vijeća čiji bi članovi trebali predstavljati župljane, iako je činjenica da su ona još uvijek uglavnom pod velikim utjecajem župnika, a ne kao u zapadnoj Europi, gdje svećenik nema što misliti i raditi s novcem.
Ukratko, nije sporno da vjernici moraju pridonositi svojim prilozima niti da se po župama određuje obiteljski dar, a još je pohvalnije kad župnik svoje prihode i troškove transparentno prikaže svojim župljanima.
Ali nema baš nikakva opravdanja ako se zbog nekog duga ljude ucjenjuje uskraćivanjem sakramenata, crkvenog sprovoda, kad ih se proziva na misama u crkvama... To si nijedan svećenik ne bi smio dopustiti. Jer onda zaboravlja da su ga nekad učili i o pastoralnoj razboritosti. A još više zaboravlja na Sveto pismo, u kojemu je prispodoba o Isusu kao dobrom pastiru koji je izgubio jednu ovcu. On ostavlja čitavo stado i ide tražiti tu izgubljenu ovcu. Pastir dakle okuplja i one izgubljene. Zar je novac važniji?