Tri godine prošlo je od krvavog pohoda Hamasa na Izrael, u kojem je ubijeno oko 1200 Izraelaca, a žrtve su uz pripadnike sigurnosnih snaga uglavnom bili civili. Hamasovci su sa sobom odveli i više od 250 talaca. Gotovo cijeli svijet tada je osudio krvavi napad. Prednjačile su, naravno, zapadne zemlje, ali stradanje civila osudila je i većina arapskih zemalja, iako su pritom upozoravale i na izraelsku okupaciju kao trajni izvor nestabilnosti. Zatim je uslijedila također brutalna izraelska odmazda. U protekle tri godine u Gazi je ubijeno više od 74 tisuće Palestinaca, uključujući i 21 tisuću djece, a golemi dijelovi Gaze pretvoreni su u ruševine. Izraelska ekstremna desnica to je doživjela kao konačan trijumf, zagovarajući pritom potpuno brisanje Gaze, ukidanje palestinske kontrole nad Gazom, masovno protjerivanje palestinskog stanovništva iz Gaze i ponovnu gradnju židovskih naselja u Gazi, ali nakon tri godine jasno je da nijedna strana nema razloga za trijumfalizam, pa ni izraelska.
Iako je Izrael invazijom na Gazu nakon 7. listopada ostvario određene vojne ciljeve, politička i strateška cijena rata protiv Gaze koju plaća i koju će u budućnosti plaćati Izrael neusporedivo je viša i nadilazi sve ostvarene uspjehe, premda su i ti uspjesi vrlo upitni. Naime, ključni cilj što ga je izraelski premijer Benjamin Netanyahu ponudio kao opravdanje invazije – potpuni vojni poraz Hamasa – očito nije ostvaren. Na takav zaključak upućuje činjenica da je Netanyahu prije nekoliko tjedana početak obnove Gaze uvjetovao potpunim razoružanjem Hamasa, što onda potvrđuje i da Hamas, iako je teško oslabljen, nije nestao kao vojna i politička organizacija. Izrael je zbog brutalnosti odmazde nad Palestincima u Gazi pretrpio ogromnu reputacijsku, diplomatsku i političku štetu. Ovdje namjerno koristimo opći termin “Palestincima u Gazi” s obzirom na to da čak ni izraelski dužnosnici ni tri godine od početka rata u Gazi nisu u stanju razlikovati civile od militanata Hamasa. “Ako, ne daj, Bože, naše snage budu ozlijeđene, oni koji će platiti visoku cijenu, izvan svih proporcija, bit će Hamas i stanovništvo Gaze”, objavio je izraelski ministar obrane Israel Katz dan uoči treće obljetnice pokolja Hamasa u izjavi u kojoj se tvrdi da Hamas priprema napade na izraelske snage upravo na godišnjicu 7. listopada. Ta je izjava, koja je izrijekom izjednačila odgovornost Hamasa s cijelom civilnom populacijom Gaze, s razlogom privukla pozornost brojnih svjetskih medija.
Trogodišnja izraelska operacija u Gazi bila je toliko brutalna i neproporcionalna da je u međuvremenu Gaza u očima većeg dijela svijeta postala simbol stradanja civila, a Izrael je u isto vrijeme u očima tog istog dijela svijeta od žrtve postao država koju se optužuje za teške zločine nad palestinskim civilima. Štoviše, izraelska je politika, uz izdašnu pomoć izraelskih protivnika, dovela do jednog od najvećih i najdramatičnijih paradoksa našeg vremena. Izrael, koji je povijesna žrtva genocida i koji baštini sjećanje na Holokaust, sada je i sam pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) suočen s optužbama za genocid (sud u tom postupku nije donio presudu da je Izrael počinio genocid, nego je zasad samo naložio mjere radi zaštite prava Palestinaca prema Konvenciji o genocidu), dok je Međunarodni kazneni sud (ICC) pokrenuo postupak protiv izraelskih čelnika zbog navodnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.
Netanyahuova vlada i njezini ultranacionalistički partneri svojim su postupcima ugrozili moralni kapital što ga je Izrael desetljećima uživao zahvaljujući povijesnoj odgovornosti Zapada za Holokaust. Posljedice će, nažalost, generacije Izraelaca osjećati još desetljećima. Povijesno stradanje Židova, koje je oblikovalo poseban odnos Zapada prema izraelskoj državi i pravu Izraela na sigurnost i opstanak, nije smjelo biti shvaćeno kao opravdanje za postupke izraelske države prema drugim narodima. Izrael je imao puno pravo kazniti odgovorne za napad 7. listopada, zaštititi svoje stanovništvo, pokušati osloboditi taoce i spriječiti nove napade. Međutim, pravo na samoobranu ne znači da su sva sredstva dopuštena. Pravo na samoobranu nije neograničeno, a vojni odgovor mora imati jasne političke ciljeve i granice. Izraelska akcija u Gazi predstavlja jedan od najdrastičnijih primjera strateškog samoranjavanja. Država koja je opstala u iznimno surovom okruženju i koja je istodobno uspjela izgraditi demokraciju i naprednu ekonomiju sada riskira da te uspjehe zasjeni politikom koja joj je već donijela golemu međunarodnu štetu. Razmjeri razaranja Gaze, golema stradanja tamošnjih civila i razmjeri humanitarne katastrofe s kojima se suočava palestinska enklava navode dobar dio međunarodne javnosti na zaključak da je izraelska vlast, pozivajući se na Hamasov napad, pristala na razmjere razaranja koja nipošto nije moguće opravdati samo vojnim ciljevima. Uništenje civilne infrastrukture, bolnica, škola, kulturnih i vjerskih institucija ostavlja Gazu u stanju koje sprečava mogućnost normalnog civilnog života u enklavi. O golemoj reputacijskoj šteti koju je pretrpio Izrael svjedoči i činjenica da su čak i na treću obljetnicu napada Hamasa na Izrael diljem Europe, Sjedinjenih Država i Australije održani prosvjedi i marševi za okončanje izraelskog krvoprolića u Gazi, koje unatoč formalnom primirju još uvijek traje.
Iako su se izraelski ultranacionalisti nadali da će uništenje Gaze pitanje palestinske države i dvodržavnog rješenja izraelsko-palestinskog spora biti trajno skinuti s dnevnog reda, izraelski napad na Gazu i eskalacija protupalestinskog nasilja na okupiranoj Zapadnoj obali zapravo su palestinsko pitanje vratili u središte međunarodne politike. O tome svjedoči novi val priznanja palestinske države koja su uslijedila u nizu zapadnih zemalja, što potvrđuje da je Izrael zbog svoje brutalne politike počeo gubiti potporu čak i pojedinih zapadnih zemalja, što je dosad, s obzirom na povijesnu odgovornost Zapada za Holokaust, bilo nezamislivo. Izraelska vlast nije odgovorna samo za golemo stradanje Palestinaca, nego je istodobno naškodila interesima vlastite države, ugrozivši dugoročne sigurnosne, diplomatske i političke interese Izraela. Premda je trebala biti potvrda izraelske nadmoći, Gaza je na kraju postala simbol izraelske političke nemoći.