Franjo Josip je Rijeku prepustio Mađarima

Nakon izjave Viktora Orbána o tome kako je Mađarima "oduzeto more" uslijedile su rasprave o povijesti, ponajviše o "Riječkoj krpici" i tome kako je Rijeka potpisivanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. prijevarom potpala pod upravu Pešte. Naime, "Riječka krpica" naziv je za umetak kojim je na Bečkom dvoru promijenjen izvorni članak 66. Hrvatsko-ugarske nagodbe, čime je taj grad sa svojim kotarom proglašen zasebnim državnopravnim tijelom te prepušten Ugarskoj.

Je li car Franjo Josip o tome išta znao i koje su bile posljedice toga? O tome je prije desetak godina pisala Maja Polić iz Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci u članku "'Riječka krpica' 1868. godine i uvjeti za njezino naljepljivanje na Hrvatsko-ugarsku nagodbu". Ondje je opisala posljedice takve nagodbe: "Vladar je također saznao za ovo djelo poslova mađarske vlade u Hrvatskoj, naime, za patvorenje državnoga dokumenta, na kojemu je bio njegov potpis, ali, pustio je to – "da mirno živi", kako je svojedobno bilo naglašeno u novinama.

Poslije toga, nadvojvoda je dobio poziv da ostavi Zagreb, gdje je bio zapovjednikom vojnoga zbora, i da se vrati u Beč, jer su Mađari tako htjeli. Izlika im je bio brzojav, koji je nadvojvoda uputio biskupu Strossmayeru. Ističemo, Franjo Josip I. nije poput svojega prethodnika – kojega je vladarska kuća 1848. g. smijenila – bio psihički poremećen, niti je bio osoba koju bi mađarski predsjednik vlade doslovce jurio po salonima i prisilio da potpiše državni spis, kako se to – prema predaji – dogodilo Ferdinandu V. kada je 1848. g. potpisao akt o skidanju Jelačića s banske časti, a onda ga odmah zatim povukao. Ipak, Franji Josipu 'Riječka krpica' nije bila podvaljena. Kako proizlazi iz ranije napisanoga, on je bio u tijeku događaja. Štoviše, zbog viših, dvorskih kapitalističko-veleposjedničkih interesa, vladar je lake savjesti prešao preko formalnih, statističkih, pisarskih i estetskih razloga. Rijeku je finom stilizacijom zakonskoga propisa praktički prepustio Mađarima."

Autorica nastavlja pojašnjavati: "Habsburgovci i Mađari neuobičajenim su postupkom primorali Hrvatski sabor da prihvati Hrvatsko-ugarsku nagodbu s 'Riječkom krpicom'. Međutim, čak i taj promađarski Sabor smatrao je Krpicu zaista privremeno nalijepljenim papirićem. Već drugi dan po usvajanju Nagodbe, 19. studenoga, Sabor je izabrao predstavnike za pregovore o konačnom rješenju budućnosti tadašnje Rijeke. Iza toga izabrali su ih i Mađari, a Rijeka je na pregovore uputila Andriju Ludovika Adamića, dr. Antuna Gjačića, Josipa Mayera i Antuna Rondića. Pregovori su počeli u svibnju 1869. g. u Budimpešti. Na prijedlog mađarskoga prvaka Deáka prvi svoje su mišljenje iznijeli Riječani, budući da su oni – kako je rekao Deák – najzainteresiranija stranka u sporu.

Dakako, promađarski su predstavnici vodećih riječkih kapitalista i činovnika izjavili da Rijeka nema ništa zajedničkoga s Banskom Hrvatskom i da se problem treba riješiti samo između Rijeke i Ugarske. Nastalo je otezanje u kojemu su Mađari svim mogućim načinima nastojali izigrati prava Hrvatske na tadašnju Rijeku. Konačno, Hrvati su 18. prosinca ultimativno predložili da se dogovori regnikolarnih deputacija odgode do prikladnijega vremena, ako se njihov prijedlog ne može prihvatiti. Do tada neka Rijekom upravlja centralna vlast u Budimpešti. Mađarski i hrvatski sabor potvrdili su sporazum svojih predstavnika da se stvori provizorij."

Međutim, Mađari su shvatili prednost sporazuma na temelju kojega su zadržali upravu nad Rijekom 50 godina. Smatrali su da je riječko pitanje riješeno i nisu marili ni za kakve regnikolarne deputacije. Doduše, one su se ipak jednom sastale – 1883., ali bez ikakvih rezultata.

I onda M. Polić zaključuje: "Hrvati su riječko pitanje smatrali neriješenim, a Riječani su, kao i Mađari, mislili obrnuto te su isticali da će stvoriti još bliže međusobne veze. Tako je Rijeka postala samoupravno posebno tijelo, pridruženo ugarskoj kruni. Mađarska je nad njom imala vlast, ali ne i suverenitet. Tadašnja Rijeka nije bila sastavni dio teritorija Ugarske i Mađari je nisu mogli anektirati. Sudski i prosvjetno – osim hrvatske gimnazije – Rijeka je podvrgnuta Pešti, a jedino je u crkvenom pogledu bila pod senjskim biskupom. Riječkim se unutrašnjim poslovima bavilo Gradsko vijeće, a njime je rukovodio guverner imenovan od mađarske vlade koji je bio uvijek Mađar. Centralna se vlada mogla neposredno uplesti u sve zaključke Gradskoga vijeća i ocijeniti ih kao pravilne ili protuzakonite. S druge strane, Banska Hrvatska Rijeku je i dalje smatrala svojim teritorijem. Predstavnike grada i dalje su čekala dva zastupnička mjesta u Zagrebu. Međutim, Riječani su slali predstavnike samo u Mađarski sabor."