Nedavno je zbog ekstremno niske razine Dunava u Budimpešti otkriven motocikl iz Drugog svjetskog rata. Na površinu su izašli i posmrtni ostaci dvojice njemačkih vojnika Wehrmachta i gotovo potpuno sačuvan vojni motocikl. Pronalazak se dogodio na budimskoj strani rijeke, na Trgu Batthyány, točno nasuprot zgrade mađarskog parlamenta. Prolaznici su prvo primijetili vilicu motocikla koja je virila među stijenama na obali. Stručnjaci Instituta i muzeja za vojnu povijest, mađarskog partnera njemačke organizacije Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge, odmah su pristupili istraživanju. Pronalazak je izazvao veliko zanimanje arheologa, povjesničara i ljubitelja vojne povijesti jer je iznimno rijetko da se takav predmet sačuva u toliko dobrom stanju.
Motocikl pripada razdoblju kada je gotovo 50.000 njemačkih i mađarskih vojnika poginulo ili zarobljeno u opsadi Budimpešte, kako bi Treći Reich Hitlerove Njemačke dobio na vremenu protiv Sovjeta. Do proljeća 1944. Mađarska nije bila smatrana ratištem. To se promijenilo 19. ožujka 1944., kada su snage Trećeg Reicha okupirale zemlju. To je bila tragedija ne samo za mađarske Židove i civile, nego i za sve vojnike koji su tamo bili raspoređeni u službi Hitlerovih planova.
Prema potpukovniku dr. Norbertu Számvéberu, ravnatelju Vojnopovijesnog arhiva Instituta i muzeja vojne povijesti (HM HIM), motocikl je pripadao jednoj od najvažnijih njemačkih jedinica opkoljenih u Budimpešti. "To je bila oklopna divizija Feldherrnhalle koja je imala oklopni pionirski bataljun istog imena“, rekao je Számvéber za Euronews. "Motocikl je vjerojatno ušao u inventar te jedinice, koja se tada tek preustrojavala, u rujnu 1944., kada se još zvala Pionier-Bataillon (mot.) Feldherrnhalle. Krajem tog mjeseca ili najkasnije početkom listopada 1944. preimenovana je u Panzer-Pionier-Bataillon Feldherrnhalle. Motocikl i vozila koja su već bila označena amblemom jedinice nisu se pojedinačno prebojavala, možda zbog nedostatka vremena", dodao je.
U blizini motocikla pronađene su i protuoklopne mine, streljivo te posmrtni ostaci dvojice njemačkih vojnika. Nakon predaje peštanskog mostobrana 18. siječnja 1945., ostatke njemačke 22. SS dobrovoljačke konjičke divizije branili su budimsku obalu Dunava. Prema identifikacijskoj pločici, jedan od dvojice vojnika možda je pripadao toj SS jedinici, a drugi Wehrmachtu. Nijedan od njih nije bio izravno povezan s motociklom. "Ovdje su mogli pasti u borbi ili su ih Sovjeti pogubiti na licu mjesta. Potonje nije bilo neuobičajeno u slučaju pripadnika SS-a, no budući da su Sovjeti prije pogubljenja obično skidali identifikacijske pločice, vjerojatniji je prvi scenarij", objasnio je Számvéber.
Pregled vozila pokazao je da je mjenjač bio u drugoj brzini ili zaglavljen u njoj. Kustosi HM HIM-a utvrdili su da je motorcikl 81 godinu ranije sudjelovao u sudaru, ali nije moguće utvrditi je li se to dogodilo u trenutku kada je završio u Dunavu. "U ovoj fazi nemoguće je pouzdano rekonstruirati kako su vozilo i tijela dvojice vojnika završili tamo. Isključujem mogućnost da je riječ o potopljenom trajektu jer ni taktička situacija ni teško zaleđena rijeka to nisu dopuštali tijekom opsade", rekao je povjesničar. Ovaj tip motocikla uglavnom se koristio za kurirske zadatke, primjerice za prenošenje izvještaja i zapovijedi, dodao je.
Povijest oklopne divizije Feldherrnhalle seže u 1935. godinu, kada je Viktor Lutze, vođa nacističke paravojne organizacije SA (Sturmabteilung), želio stvoriti pukovniju sličnu SS-ovoj Leibstandarte. U rujnu 1936. Hitler je SA-ovoj gardijskoj pukovniji dodijelio ime „Feldherrnhalle“.
"Neki vojnici divizije Feldherrnhalle dolazili su iz SA-a", objasnio je Számvéber. „Organizacija je imala veliku masovnu bazu, što je jedan od razloga zašto je uopće preživjela, no sama SA nije imala vojno naoružanje i gotovo da nije igrala ulogu u ratu – osim jedinica Feldherrnhalle, među kojima je bio i ovaj motorcikl", kaže.
Njemačke motorizirane pionirske satnije nisu bile samo tehnička podrška – imale su i znatnu borbenu vrijednost. Svaka takva satnija bila je opremljena s dva teška i 18 lakih strojnica, dva minobacača od 8 cm te šest ranih bacača plamena. U oklopnim satnijama bacači plamena uglavnom su bili ugrađeni na borbena vozila. "To su bile izvrsno opremljene jurišne bojne namijenjene napadima na utvrđene položaje i borbama u naseljenim područjima. U velikom gradu kao što je Budimpešta takve su jedinice postale posebno važne“, istaknuo je Számvéber.
Između Božića 1944. i sredine veljače 1945. oko 100.000 njemačkih i mađarskih vojnika branilo je mađarsku prijestolnicu. Ta je snaga praktički uništena: oni koji nisu poginuli u borbi odvedeni su u zarobljeništvo. Pri pokušaju proboja do njemačkih linija stiglo je samo 705 njemačkih i 36 mađarskih vojnika te 44 civila. Gubitci sovjetskih i rumunjskih snaga procijenjeni su na oko 80.000. Civilne žrtve procjenjuju se na 23.000 do 38.000. Do kraja opsade u Budimpešti je poginulo i oko 15.000 Židova.
"To je bilo besmisleno, užasno krvoproliće", kazao je Számvéber. "Mađarska je postala žrtva njemačke strategije dobivanja na vremenu",
"Poput vremenske kapsule, ovaj motorcikl suočava nas s našom prošlošću izbliza. S vojnopovijesnog gledišta, vozilo i prateći nalazi potvrdili su podatke koje je istraživanje sastavilo iz drugih izvora. Dvojica njemačkih vojnika načelno se mogu identificirati po imenu, pa za njihove obitelji više nisu nestali bez traga. Nakon 81 godine mogu dobiti posljednje počasti i biti sahranjeni", zaključio je potpukovnik Számvéber.
Ne kužim kako se na dnu Dunava nakon 80 godina mogu pronaći očuvani posmrtni ostaci, kada profesor Ivo Drobilica Valjak Goldstein kaže da u vlažnom tlu svaka kost nestane za 20 godina.