Europska komisija hrvatskoj Vladi prijeti praznom puškom

I kad se sudi najobičnijem kriminalcu, a kamoli državi, “ako se zakon nakon počinjenja nedjela, a prije donošenja presude, promijenio jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja”. Zato je, nakon donošenja Direktive 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća o stambenim potrošačkim kreditima, odluka Europske komisije da zbog konverzije stambenih kredita u švicarskim francima protiv Hrvatske “pokreće postupak” nevjerojatan bezobrazluk.

Komisijina obavijest hrvatskoj Vladi o pokretanju postupka javnosti nije predočena pa se moramo osloniti na priopćenja Vladine Službe za odnose s javnošću, a prema njoj Komisija prigovara Hrvatskoj da je trošak konverzije prebacila isključivo na jednu stranu, i to na banke. Nije jasno ne priznaje li to Komisija zakone Europske unije koje donesu Europski parlament i Vijeće ili se pravi luda pa ne zna što piše u Direktivi 2014/17/EU. A taj je zakon stambene kredite u švicarcima kakve su odobravale hrvatske banke – stavio izvan zakona. Zabranio ih je! Njihovo odobravanje proglasio je “neodgovornim ponašanjem, potencijalno s ozbiljnim socijalnim i gospodarskim posljedicama”. Pa ako se sudi Hrvatskoj, onda taj zakon valja i primijeniti.

Da je Direktiva 2014/17/EU bila na snazi kad su hrvatske banke davale kredite u švicarskim francima i da je bila prenesena u hrvatsko zakonodavstvo, banke bi morale upozoriti klijente na opasnosti koje im prijete i pomno procijeniti stvarnu kreditnu sposobnost dužnika u slučaju poskupljenja švicarca u kunama. Ali, to je još najmanja stvar. Banke ne bi mogle uopće odobravati tu vrstu kredita ako ne bi bio ispunjen jedan ili oba sljedeća uvjeta:

Prvo, da “potrošač ima pravo pretvoriti ugovor o kreditu u švicarcu u ugovor o kreditu u valuti u kojoj prima plaću ili posjeduje imovinu” čim švicarac poskupi više od 20 posto. Tim pravilom, dakle, već je Europska unija učinila banke odgovornima za četiri petine konverzije. Drugo, banke ne bi mogle odobriti stambene kredite u švicarcu “ako ne bi postojali drugi aranžmani kojima se ograničava tečajni rizik kojem je potrošač izložen u okviru ugovora o kreditu”. Dakle, banke ne bi mogle na dužnike prebaciti svoj tečajni rizik, ako se i dužnici ne bi mogli i sami nekako potpuno osigurati od tečajnog rizika, odnosno “hedžirati”. A kao što dobro znamo, u vrijeme kad su banke davale kredite u švicarcu u Hrvatskoj nisu postojali propisi koji bi tako nešto određivali, kao ni mogućnosti za dužnike da se sami osiguraju. Nakon što je Hrvatska te kredite praktički poništila, odnosno vratila na početno stanje u trenutku njihova odobravanja, samo je postupila jednako kao, u međuvremenu, i EU.

Krediti u švicarcu kojima su se, preko svojih lokalnih filijala, velike njemačke i austrijske banke hedžirale prema švicarcu na teret hrvatskih i drugih istočnoeuropskih građana, i inače su jedna od najvećih svinjarija u povijesti financija, a Komisijina prijetnja hrvatskoj Vladi prijetnja je praznom puškom. Hrvatska se u odgovoru Komisiji samo treba pozvati na Direktivu 2014/17/EU.

>> Slučaj sa švicarcem mogao bi nas koštati povećanja javnog duga i pada rejtinga