Problem Europe nije u konstrukciji njezinih institucija. Njezin je
problem što zemlje članice iza zajedničke fasade vode
takoreći međusobni "rat" zbog pitanja ili Europa ili
nacionalne države. Mi se zalažemo upravo za treću mogućnost i nazivamo
je kozmopolitskom Europom, tvrde njemački sveučilišni
profesori Ulrich Beck i Edgar Grande. Njihovu knjigu "Kozmopolitska
Europa" objavila je Školska knjiga. Beck predaje sociologiju
na Sveučilištu u Münchenu i na londonskoj School of
Economics. Grande je redoviti profesor političkih znanosti na Tehničkom
sveučilištu u Münchenu, a ovaj je intervju dao za
prošlotjednog boravka u Zagrebu.
VL: Zašto je
Europa, po vašem mišljenju, na raskrižju?
Kritične situacije mogu se prepoznati na različitim
područjima. Velika je politička podjela nastala unutar Europe zbog rata
u Iraku. To je bio jedan od važnih znakova neslaganja u vezi s vanjskom
i sigurnosnom politikom. Idući je problem nastao u vezi s ustavnim
ugovorom koji su odbili građani država inače privrženih Europskoj
uniji. Problematično je i provođenje ciljeva Lisabonske strategije. Ako
Berlinska deklaracija odražava minimum konsenzusa među političkom
elitom u Europi, to je vrlo tanak konsenzus koji i ne
pokušava iznijeti nešto poput političke vizije
budućnosti. To je tek sporazum o tome da želimo ostati zajedno, ali ne
i sporazum o ciljevima.
VL: Kako vam se čine
napori njemačke kancelarke Merkel?
Angela Merkel trudi se stvoriti atmosferu suradnje, ona ulaže
puno političke energije kako bi se nastavio proces prihvaćanja ustavnog
ugovora, no dosad nije predstavila nikakvu viziju budućnosti Europe.
VL: Tvrdite da Europu
treba nanovo osmisliti. Što je vaš prijedlog?
U Uniji koju čini 27 članica dosadašnji sustav
ujednačavanja propisa sve teže funkcionira. Potrebna nam je nova
strategija integracije. Naš je prijedlog da se uvede nov tip
fleksibilne integracije koji bi dopuštao suradnju manjih
grupa zemalja u sklopu Unije. Unutar europskog okvira trebalo bi
dopustiti više različitosti i poštovanja
nacionalnog zakonodavstva. Istodobno, na nekim se razinama i u nekim
područjima moraju bez iznimke uvesti jedinstvena zakonska pravila koja
bi vrijedila za sve.
VL: Ne bi li Unija time
postala još slabijom?
Opasnost od raspada postoji. No, zašto bi se
bezuspješno trošila energija na ujednačavanje
propisa za sve ako se s manje energije može postići to da se određena
pravila primjenjuju barem unutar manje skupine zemalja.
Nema jednostavnog rješenja za Europu, što
napominjemo i u završnom poglavlju knjige. U svakom se
rješenju kriju rizici, ali status quo također postaje sve
problematičniji. Opcija da se ne poduzima ništa neće
još dugo izdržati.
VL: U knjizi razrađujete tri moguća scenarija: scenarij raspada,
scenarij stagnacije i scenarij kozmopolitizacije. Zanima me koliko je
po vašem mišljenju izgledan scenarij raspada EU-a?
Scenarij raspada nije najizgledniji iako pritisci postoje i
iznutra i izvana. Za Europu je kritičan moment američka politika
uspostavljanja novog svjetskog poretka. Europa dosad nije za to
našla prikladan odgovor niti je definirala europski interes
u globaliziranom svijetu. Upravo zato što nema odgovora na
te okolnosti, lako je nastala podjela unutar Europe zbog rata u Iraku.
Sličnu podjelu imat ćemo u vezi s proturaketnim planovima na istoku
Europe. Dakle, dezintegraciju potiču takvi pritisci izvana, no postoje
i politički pritisci iznutra koje vidimo u jačanju radikalno
desničarskih pokreta, kao i u jačanju nacionalističkih opcija unutar
država članica.
VL: Što je
uzrok jačanju desnog radikalizma unutar članica EU-a?
U zapadnoeuropskim državama postoji podjela na dobitnike i
gubitnike globalizacije. To nije samo ekonomski problem nego problem
kulturnog i nacionalnog identiteta. Gubitnicima globalizacijskog
procesa vrlo su privlačne nacionalističke opcije. To ide u prilog
razvoju desničarskih stranaka i to treba shvaćati vrlo ozbiljno.
Što je Europa manje spremna reformirati svoje institucije i
unapređivati svoju politiku, što je manje spremna učvrstiti
legitimitet svojih odluka, to će više jačati nacionalistički
pokreti. U istočnoeuropskim zemljama u kojima su politički sustavi i
stranke manje konsolidirani još su veći izgledi za razvoj
radikalno desnih pokreta.
VL: Zašto u
knjizi tvrdite da Europu treba "osloboditi od neoliberalnog projekta
unutarnjeg tržišta"?
Europa je bila uspješna u uspostavljanju
jedinstvenog tržišta i napuštanju nacionalnog
zakonodavstva koje je korigiralo tržište. Ali Europa je bila
razmjerno neuspješna u uspostavljanju tržišnih
korektiva na razini Unije. Europsko jedinstveno tržište
temelji se na neoliberalizmu, a ono što nam zapravo treba
jest to da pronađemo način za uvođenje regulative koja bi korigirala
tržište na europskoj razini ako ne želimo renacionalizirati
ključne dijelove europskog projekta. Kritičari s lijevoga krila stoga
nam prigovaraju da je europski projekt otišao predaleko u
jednu krajnost, u neoliberalizam. Ne budemo li u tome mogli postići
novu ravnotežu na europskoj razini, dogodit će se renacionalizacija.
Zato moramo tražiti nove odgovore za korigiranje tržišnih
utjecaja. Europa proizvodi novi tim nejednakosti protiv koje se moramo
politički boriti.
VL: Predlažete da se o
ustavnom ugovoru odlučuje istog dana u svim zemljama, a da za
neprihvaćanje slijede posljedice u formi samoisključenja iz Unije.
Jeste li taj prijedlog testirali među političarima?
Prije deset godina, kad sam predlagao takav referendum o
Ustavu, to se smatralo akademskim eksperimentom. U međuvremenu
podrška tom prijedlogu unutar političke klase raste. Uvjeren
sam da europski projekt treba neku vrstu "new deala" ili pakta između
političke elite i građana ako se želi prevladati sadašnja
kriza. Jedini način da se dođe do zajedničkog odgovora jest europski
referendum, odnosno da se idući izbori za Europski parlament 2009.
iskoriste za izjašnjavanje građana u kojem bi se dao
legitimitet strategiji. Glasovanje o Ustavu dalo bi veću težinu i
izborima za Parlament.
Sve je veća uloga islama
Zašto
zagovarate postsekularnu Europu?
– Unutar sekulariziranoga zapadnog društva
povećava se važnost religijskih pitanja, ne nužno i religija. I to se
događa u zapadnoeuropskim zemljama koje su se dosad smatrale svjetovnim
društvima. Tu smo situaciju imali u raspravama o ustavu, kad
se tražilo spominjanje kršćanskih korijena Europe. Papa je
zbog toga kritizirao i Berlinsku deklaraciju. U zapadnoj Europi sve
veću ulogu ima islamska religija. U Munchenu, na primjer, intenzivno se
raspravlja o gradnji džamija. Kozmopolitizam može biti odgovor i za to.
Poštovanje različitosti podrazumijeva i
poštovanje različitih religija, uz uvjet da sve strane
pritom poštuju neke zajedničke norme i
vrijednosti.
Zar to nije već sada opći
europski standard?
– Kozmopolitizam je implicitna europska vrijednost, ali
još nije preveden u svakodnevnu politiku i ne dopire do
svakoga građanina.