Dvadeset godina od smrti Ivane Vujić: Kome je ona išta skrivila?

Ivana i Maja i toga su se jutra dovikivale s balkona. Odjekivali su pucnjevi. Maja je svoju najbolju prijateljicu pozvala da odu do podruma “vidjeti tko je to hrabar”. Djevojčica je bila u pidžami i raščupana, odgovorila joj je je da će sići čim se obuče. Nisu ni slutile da je to njihov posljednji razgovor.

Snažan udar

Trinaestogodišnja Ivana Vujić bila je prva civilna žrtva u Domovinskom ratu u Osijeku.

– Desetak minuta nakon što smo se maknule s balkona, pala je granata na zgradu. Prozori su se srušili, stan se napunio prašinom i više nismo znali što se događa – prisjeća se 32-godišnja Maja Puktalović Buljan tužnog 3. rujna 1991.

Granata koja je ispaljena iz vojarne na mjestu je usmrtila malenu Ivanu, a teško ranila njezine roditelje Branku i Ivana u njihovu stanu na Vijencu Ivana Meštrovića. Majka je ostala nepokretna i prikovana za kolica. Bila im je jedino dijete. Stan je bio potpuno razoren, nije ostalo ništa.

– Roditelji nisu znali kako bi mi rekli što se dogodilo, tek sam kasnije na radiju čula da je poginula. I tada se moj svijet srušio. Prvi put sam se suočila sa smrću, nije mi bilo jasno kome je ona išta skrivila i zašto je stradala – priča Maja. Dvije su curice dijelile istu školsku klupu, vozile se biciklom i igrale. Roditelji su ih, priča, navečer morali razdvajati da ih odvuku na spavanje. I danas čuva stranicu iz Ivanina dnevnika, kao sjećanje na nju.

Razigrana i omiljena

U OŠ Vijenac nesretna je djevojčica završila šesti razred, a došla je godinu ranije iz škole Fran Krsto Frankopan.

– Već je i knjige za sedmi razred nabavila. Svima nam je teško pala njezina smrt jer je bila divna djevojčica, razigrana. Jako smo je svi voljeli – kazala je njezina razrednica Ljerka Mađarević Kubatka.

Svijeće i cvijeće na njezino posljednje počivalište na groblju Svete Ane jučer su položili rodbina, prijatelji, učitelji i gradonačelnik Krešimir Bubalo te tako obilježili 20. godišnjicu ove tragedije. Roditelji nisu bili, majka je nepokretna, a otac je na putu. No, njima bi, kažu prijatelji, ionako to bilo preteško. Maja priča kako ju je jedan razgovor s Ivaninim ocem, kada je rekao da je ostao bez kćeri, ali nikoga ne mrzi, potaknuo da se i ona oslobodi mržnje.

– Nećemo je nikada zaboraviti. Idemo s inicijativom da se veliki park na Vijencu Ivana Meštrovića nazove njezinim imenom – otkrio je ravnatelj OŠ Vijenac Stjepan Sokol.