Dva pitanja o hrvatskoj normalnosti: mora li Slaven Bilić držati ruku na srcu i smije li Rene Bitorajac glumiti ustašu?

Prije utakmice Češke i Hrvatske svirala se Lijepa naša. Naši su igrači, poredani u vrstu na sredini terena, držali desnu ruku na srcu. A onda nam je režiser na dvije-tri sekunde pokazao i Slavena Bilića kraj klupe. I on je, kako i spada, stajao mirno. S rukama uz tijelo. Lijevom i desnom. Odmah sam pomislio: od ovog će se napraviti problem. Držao sam se podalje od društvenih mreža, a većina se medija ipak zadržala na analizama uspješnog početka Bilićeva mandata. Skoro kao da smo normalno društvo i normalna "javnost".

A onda je Bilić svoje obraćanje hrvatskim novinarima prije sljedeće utakmice u Španjolskoj počeo isprikom. Zato što je, kako reče, zaboravio staviti ruku na srce. Nije bilo jasno kome se ispričava, ali valjda onima koje je time uvrijedio. Netko mu je očito napunio glavu da je učinio nešto toliko neprimjereno da to zahtijeva javnu ispriku. Jedino što bih koliko-toliko razumio eventualno je sportsko praznovjerje i interni dogovor da je ruka na srcu bitna za rezultat. Pa hajde, može, ako to čini jačom sportsku ekipu u kojoj je važno zajedništvo u emocijama i nadahnuću.