Dr. Ivan Šimonović: Vijeće sigurnosti sve manje zanima Haag

Dr. Ivan Šimonović, prorektor za međunarodnu i međuinstitucionalnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu te pravni zastupnik Hrvatske u tužbi za genocid protiv Jugoslavije, vratio se potkraj prošlog tjedna iz New Yorka. Glavni tajnik UN-a pozvao ga je, naime, na konzultacije o reformi te institucije. U ovom intervju dr. Šimonović govori i o mogućim posljedicama optužbi što ih je bivši haaški tužitelj iznio na račun svoje nekadašnje šefice Carle del Ponte.  Također procjenjuje da je Vijeće sigurnosti kao osnivač Haaškog tribunala sve manje zainteresirano za tu instituciju.

VL: Kuda idu reforme UN-a?
Šimonović: Dobro je da je novi glavni tajnik započeo raspravu o reformama već na početku mandata, jer to povećava vjerojatnost uspjeha. Kao što sam to spomenuo i u prošlotjednom razgovoru vođenom o temi reforme s glavnim tajnikom UN-a, a u kojem sam sudjelovao kao bivši potpredsjednik Gospodarskog i socijalnog vijeća, UN nije nikad bio svijetu potrebniji, ali UN-u nikad nije bila potrebnija reforma. Osnovne odrednice reforme su dizanje djelotvornosti i vjerodostojnosti UN-a. Da bi se to postiglo, različita tijela UN-a trebaju bolje surađivati  inače je nemoguće rješavati  višedimenzionalna globalna pitanja poput ugroza vezanih uz promjenu klime te borbe protiv siromaštva ili terorizma.

VL: Kakvi su hrvatski izgledi da postane nestalna članica Vijeća sigurnosti?
Šimonović: Češka je ozbiljan protukandidat, ali ona je već jednom nakon svoje i naše samostalnosti bila članica Vijeća, a Hrvatska još nije. Osim toga, istodobnim predsjedanjem Unijom i članstvom u Vijeću, Češka bi prerastegnula svoje diplomatske kapacitete. Ako budemo dobro lobirali, imamo prilične šanse.

VL: Jesu li do te institucije doprli žestoki odjeci Niceovih optužbi na račun glavne haaške tužiteljice?
Šimonović: Vijeće sigurnosti sve je manje zainteresirano za pitanja Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju. Ono je poput vatrogasca koji svoju pažnju fokusira na aktualne požare.

VL: Mijenjaju li se nakon tih optužbi izgledi Hrvatske u sporu protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde?
Šimonović: Ne bitno. Ako bi uspjela dokazati činjenicu da je u Hrvatskoj počinjen genocid, Hrvatska vjerojatno već prema raspoloživim dokazima može za to dokazati odgovornost Beograda. Ipak, svaki razvoj događaja koji pogoduje saznavanju pune istine o suradnji između srpskih snaga u Hrvatskoj i BiH s Beogradom za Hrvatsku je povoljan.

VL: Koliko su doista relevantni dokumenti za koje se sad otkrilo da su bili "zatamnjeni"?
Šimonović: To tek treba točno utvrditi, a to se može samo detaljnom analizom svakog pojedinog dokumenta.

VL: Što bi, prema vašem mišljenju, trebalo poduzeti nakon Niceovih optužbi?
Šimonović: I za Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju i za države u njegovu mandatu najbolje je da se sporna pitanja dokraja raščiste. Države su odlukom Vijeća sigurnosti dužne surađivati s Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju, ali su prema pravilima postupanja ovlaštene pritom štititi i vlastitu nacionalnu sigurnost. Mjerodavni predstavnici hrvatskih vlasti u suradnji s drugim organima trebaju provjeriti je li sporno postupanje tužiteljice u odnosu na Srbiju bilo u skladu s pravnom procedurom, ali i politički opravdano.

VL: Imate li neke spoznaje o tome zašto on nije prije izašao s tvrdnjama da se glavna haaška tužiteljica nagodila s Beogradom mimo suda?
Šimonović: Ne, pa ne bih o tome nagađao. Činjenica je, međutim, da je Miloševićeva smrt i izostanak presude protiv njega koja bi predstavljala svojevrstan okvir za sve pojedinačne zločine počinjene od pripadnika raznih strana na području bivše Jugoslavije otvorila proces preispitivanja ukupnih dometa Suda. Razočaravajuća presuda u slučaju BiH pred Međunarodnim sudom pravde također je sigurno imala znatnu ulogu.

VL: Što ćete predložiti državnom vrhu kao agent u tužbi za genocid protiv Beograda?
Šimonović: Premda raspolažemo brojnim dokazima o uključenosti, pa i odgovornosti Beograda za zločine počinjene u Hrvatskoj, treba učiniti sve da se raščiste sporna pitanja glede Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju te pribave i dodatni dokazi. Oni nisu bitni samo za hrvatski slučaj pred Međunarodnim sudom pravde nego i povijest i utvrđivanje pune istine.