Nakon ere vatrenih, koji su ponikli u jugoslavenskoj školi nogometa, hrvatska nogometna reprezentacija svoj novi procvat doživjela je tek deset godina poslije, kada su okosnicu činili igrači rođeni ili odrasli u inozemstvu Joe Šimunić, Niko Kovač, Robert Kovač, Mladen Petrić, Ivan Rakitić, Ivan Klasnić...
Danas je slična situacija u reprezentaciji BiH. Većina je nogometaša odrasla u inozemstvu. Od Europe do daleke Kanade i SAD-a.
Majka Džeku spasila od smrti
Najbolji bosanskohercegovački nogometaš Edin Džeko prve nogometne korake učinio je pod zračnim uzbunama, istodobno driblajući vršnjake po sarajevskim ulicama i izbjegavajući snajperske hice i granate.
– Bili su to teški dani za sve nas u BiH. Nismo imali što jesti. Bio sam uplašen. Stalno smo se morali skrivati jer je pucalo i jer su granate padale. Moja je kuća uništena pa smo živjeli kod djeda i bake. Cijela je obitelj bila zajedno, nas 15-ak u stanu od 35 kvadrata. Bilo je jako teško. Stalno smo bili u stresu jer smo svako malo doznali da je netko koga smo poznavali ubijen – objašnjavao je engleskim medijima Edin Džeko, danas ambasador Unicefa. I on je izbjegao smrt za dlaku. Majka Belma nije ga pustila na ulicu, a on je htio igrati nogomet. Tužni Džeko ostao je u kući, uplakan.
– Nekoliko minuta nakon toga granata je pala na igralište. Njezina intuicija spasila mi je život – kazao je Džeko i dodao kako je tada bilo normalno igrati se dok padaju granate.
– Mnogi igrači šutali su loptu po ulici kad su bili djeca. Ja to nisam mogao. Kad je rat završio, bio sam mentalno mnogo jači – kazao je Džeko te dodao da je bilo problema i nakon rata. Najprije je trebalo deminirati stadion Grbavicu.
Većina današnjih Džekinih suigrača napustila je BiH s obiteljima. Oko njih nisu padale granate, ali bilo im je jako teško.
– Na početku nisam znao jezik, a živjeli smo u kvartu punom bandi. Škola koju sam pohađao bila je poput onih iz najgorih gangsterskih filmova – kazao je Vedad Ibišević, koji je nakon Švicarske stigao do St. Louisa. Amerikancima nogomet nikad nije bio u prvom planu, ali je uspio doći do Bundeslige i s Mandžukićem se izmjenjivati na vrhu liste strijelaca.
Od velikosrpske agresije bježali su i hrvatski reprezentativci Dejan Lovren, Vedran Ćorluka i Vedran Ješe.
– Moja je obitelj napustila Banju Luku s obitelji Ivana Ljubičića. Bilo je strašno. Sve smo ostavili – kazao je Ješe, a Mateo Kovačić rođen je u Linzu jer je njegova obitelj morala napustiti rodni Kotor Varoš.
Begović se vratio na Ćirin šarm
Harisa Medunjanina neizvjesni put odveo je do Nizozemske, gdje je čak nastupao i za njihovu U-21 reprezentaciju, a Miralem Pjanić nastupao je za mlade Luksemburga. Kada je odlučio nositi dres BiH prijetili su mu, kao i vrataru reprezentacije BiH Asmiru Begoviću. Njega su Kanađani pozvali u seniorsku reprezentaciju, tadašnji klub Portsmouth nije ga pustio, što je iskoristio bivši izbornik BiH Ćiro Blažević. Njegovom šarmu nije odolio. Mnogi reprezentativci nikad nisu igrali u Premijer ligi BiH. Jesu li time nešto propustili? Luka Modrić jedan je od najboljih igrača na ovim prostorima, smatra da je puno dobio igrajući u BiH.
– Igrajući u Premijer ligi BiH stvarno sam očvrsnuo. Da nije bilo te sezone u Zrinjskom, nikad ne bih bio tako dobar. Ojačao sam na lošim terenima, domaćinskom suđenju i gruboj igri – često je ponavljao Modrić.
On nije izbjeglica iz BiH. Tog ratnog izbjeglicu iz okolice Zadra Dinamo je poslao u BiH na kaljenje.