Dijelovi Mjeseca u budućnosti će se pretvoriti u svojevrsna groblja svemirskih letjelica, gdje će se namjerno rušiti neaktivni lunarni sateliti i druga zastarjela oprema, daleko od područja kulturne i znanstvene važnosti, upozoravaju istraživači, piše Guardian.
Broj satelita u Mjesečevoj orbiti snažno će porasti u iduća dva desetljeća, kako svemirske agencije i privatne kompanije planiraju gradnju baza, istraživanja mogućnosti rudarenja te postavljanje znanstvenih instrumenata na Mjesečevoj površini. Tu će aktivnost podupirati čitave konstelacije satelita za navigaciju, pozicioniranje i komunikaciju.
No kada tim satelitima ponestane goriva, operateri imaju vrlo ograničene mogućnosti. U većini slučajeva preostaje im tek kontrolirano obrušavanje na površinu Mjeseca, gdje će se pri udaru razbiti u komade.
- Ti će se sateliti morati srušiti na Mjesec, pa on potencijalno postaje odlagalište otpada - rekla je dr. Fionagh Thomson sa Sveučilišta u Durhamu.
Znanstvenici strahuju da bi nekontrolirano „kišenje“ neaktivnih satelita moglo oštetiti buduće građevine, osjetljive znanstvene instrumente, povijesne lokalitete poput prvih astronautskih tragova te netaknuta područja od znanstvenog interesa. Sudari pri brzinama većim od 1,9 kilometara u sekundi stvarali bi snažne vibracije, dugačke ožiljke na površini i oblake abrazivne prašine koji bi mogli ugroziti teleskope i opremu.
Iako Mjesečeva golema površina zasad smanjuje rizik, stručnjaci upozoravaju da će s porastom broja satelita rasti i vjerojatnost udara na osjetljiva područja.
- Potreban nam je jasan plan za budućnost - ističe profesor Ian Crawford sa Sveučilišta u Londonu.
Za razliku od Zemlje, gdje se neaktivni sateliti spaljuju u atmosferi, Mjesec nema atmosferu, pa su potrebna druga rješenja. A vremena je sve manje: u sljedećih 20 godina planirano je više od 400 lunarnih misija, uključujući Nasin Lunar Gateway, bazu Artemis te zajedničku kinesko-rusku bazu.
Kao najizglednije rješenje nameću se tzv. groblja svemirskih letjelica – unaprijed određene zone ili veliki krateri u koje bi se sateliti namjerno obrušavali. Time bi se ograničilo širenje ljudskih ostataka po Mjesečevoj površini i sačuvala druga područja za znanost i buduće misije.
Zanimljivo je da bi takva kontrolirana rušenja mogla imati i znanstvenu korist. Kako ističu stručnjaci, udari objekata poznate mase, brzine i mjesta pada stvarali bi seizmičke valove koji bi pomogli u boljem razumijevanju unutarnje građe Mjeseca.