Dalmatinska zagora poznata je po kamenitom krajoliku, suhozidima i oskudnoj vegetaciji, no njezini skriveni kutci kriju i drukčije prizore. Jedan od njih nalazi se nedaleko od sela Nisko, na području općine Klis, gdje se usred zelene doline nalazi deset kamenih bunara ispunjenih vodom. Okruženi šumom i brežuljcima, bunari Rajčica neobičan su prizor u krškom krajoliku, a njihova povijest i danas skriva brojne nepoznanice. Bunari su smješteni u predjelu Nišćanski gaj, u blizini sela Nisko, na području općine Klis. Uz deset bunara omeđenih suhozidima ondje se nalazi i velika zajednička lokva koja je služila za napajanje stoke. Kameni krugovi između Niskog i Matasa izgrađeni su tradicionalnom tehnikom suhozidne gradnje, odnosno slaganjem nepravilno oblikovanog kamenja bez korištenja vezivnog materijala. Obzidi bunara napravljeni su od jednog reda kamena, a u njih su ugrađene stepenice koje omogućuju spuštanje do vode. U blizini se nalaze i kamenice, kamena korita koja su se nekoć koristila za napajanje životinja, piše Putni kofer.
Unatoč njihovu neobičnom izgledu, točno vrijeme nastanka bunara i identitet njihovih graditelja još nisu poznati. O njihovu podrijetlu postoje različite pretpostavke i predaje, među kojima je i ona prema kojoj potječu iz rimskog razdoblja. Upravo zbog toga u lokalnom se govoru ponekad nazivaju rimskim bunarima. Druga teorija njihov nastanak povezuje s vremenom osmanske vlasti na ovim prostorima. Ipak, za sada nema arheoloških dokaza koji bi potvrdili bilo koju od tih pretpostavki. Nepoznanica je i podrijetlo naziva Rajčica, ni danas se ne zna jesu li nazvani po rajčicama ili raju. Najstariji poznati povijesni zapis o bunarima nalazi se na austrijskoj katastarskoj karti sela Nisko iz 1829. godine. Iako njihova prošlost ostaje obavijena velom tajne, poznato je koliko su značili lokalnom stanovništvu. Za stanovnike Niskog i okolnih naselja, koji su se tradicionalno bavili poljoprivredom i stočarstvom, predstavljali su važan izvor vode.
Voda iz bunara koristila se za napajanje stoke, ali i za potrebe kućanstava. Nekada se točno znalo koji bunar pripada pojedinoj obitelji ili skupini susjeda, što svjedoči o važnosti vode u svakodnevnom životu stanovnika Dalmatinske zagore. Rajčica nije bila samo mjesto na kojem se dolazilo po vodu nego i prostor društvenog života. Dok su odrasli obavljali svakodnevne poslove i brinuli o životinjama, djeca su se ondje okupljala i družila. Prema lokalnim pričama, neki su upravo u tim bunarima naučili plivati. Uz Rajčicu se veže i predaja da bunari nikada nisu presušili, čak ni za vrijeme velikih suša. U području u kojem je površinska voda razmjerno rijetka, deset kamenih bunara i velika lokva usred zelene doline doista čine neobičan prizor.
Vrijednost ovog lokaliteta prepoznata je i na razini zaštite kulturne baštine. Bunari Rajčica 2017. godine proglašeni su zaštićenim nepokretnim kulturnim dobrom te su upisani u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Iako su mještanima poznati već generacijama, za Rajčicu se izvan lokalnog područja dugo nije znalo. Jedan od razloga bila je njezina izdvojena lokacija, kao i otežan pristup. Situacija se postupno promijenila nakon uređenja ceste koja povezuje Brštanovo, Nisko i Matase, za što je Općina Klis uložila dva milijuna kuna europskih sredstava. Danas ovaj skriveni kutak Dalmatinske zagore sve češće posjećuju ljubitelji prirode, šetači i fotografi. Zbog neobičnih kamenih struktura, vode i zelenila koje ih okružuje, bunari Rajčica zanimljivo su odredište i za jednodnevni izlet iz Splita i okolice.