Hrvatska ima problema u suočavanju s grijesima iz prošlosti. To je neosporno, kao što je neosporno da EU ne zna što će s Hrvatskom čiju je sudbinu predala u ruke Carle del Ponte. Ratna razaranja, tisuće mrtvih i izbjeglih Hrvata, hladno i cinično držanje zapadnog svijeta početkom devedesetih ostavili su dubok trag u svijesti cijele nacije. Boreći se da nam priznaju naše patnje, zaboravili smo suočiti se s vlastitim zločinima.
Koji su, iako pojedinačni, ipak počinjeni. Carla del Ponte godinama nas podsjeća na te naše mrlje iz prošlosti. Kako smo mi više isticali naše žrtve, tako su njezine optužbe bile sve oštrije i sve šire. Vrhunac su dosegnule skandaloznom optužbom na račun cijeloga državnog vrha za udruživanje u zločinačku organizaciju. Ali Europi, koja je grcala u vlastitim problemima, "željezna tužiteljica" postala je idealnim gubernatorom za Balkan. Izrasla je u ključno tijelo za mjerenje hrvatske demokratičnosti, pravednosti, spremnosti za ulazak u EU. Jedna tužiteljica postala je stvarni povjerenik Bruxellesa za Balkan.
I vječno opravdanje za odbijanje Zagreba. Koliko je god s aspekta vladavine prava neosporno njezino inzistiranje na odlasku Gotovine u Haag, toliko je moralno upitna odluka da cijelu jednu državu pretvori u taoca jednoga čovjeka. Jer, na kraju se pokazalo da to ionako nije bitno. Vrijeme Carle del Ponte iako polagano, ipak istječe. Bruxelles će je sve manje trebati, a Hrvatskoj će vrata ionako otvoriti (ili zatvoriti) dogovor "velikih" o Turskoj.