Dario Šarić (18) konačno je zaigrao ove sezone i debitirao za Cibonu. S najboljim europskim mladim košarkašem popričali smo o stresnim mjesecima koji su ostali iza njega, sukobima s ocem, djetinjstvu u Šibeniku, životu u Zagrebu... Doći na red za razgovor s Darijem Šarićem (18) ovih je dana prava lutrija. Red se čekao kao na Medveščakovoj blagajni, u Zagrebu trenutačno nema traženijeg sugovornika. Novi cibos toliko je “rastrgan” da nam ga je bilo i žao što mu oduzimamo slobodno vrijeme kojeg gotovo da sad i nema...
- Ma nema problema, naviknuo sam! Već sa 13 godina bio sam na naslovnici Šibenskog tjednika kada me htjela Tau Ceramica. Nego, koliko vas novinara ima? Uvijek me neki novi dođe nešto pitati... - strpljiv je 18-godišnjak.
Ima nas dosta i nitko ne bi negodovao na zadatak da popriča s potencijalnom mega-zvijezdom svjetske košarke. Na taj status još će malo pričekati. Sad uživa u Ciboni, konačno je spokojan što je pronašao klub, što se ukazao Josip Klemm i uplatio mitskih 550.000 eura odštete KK Zagrebu.
- Svime sam pozitivno iznenađen! Suigrači su me odlično primili i rekli “Hajde da se i tebi to riješilo!”. Uslijedila je odmah prva pobjeda koju smo svi jako priželjkivali i koja nam može preokrenuti sezonu. Osobno mi je pao kamen sa srca što sam konačno počeo igrati, a ne samo trenirati da bih onda bio na tribinama, kao što je bilo u Splitu. Ekipno nismo ništa slavili nakon Cedevite jer je ujutro bio trening, ali meni su došli prijatelji iz Šibenika pa smo otišli na piće.
Taj 9. prosinca Dario dobro će zapamtiti. Nakon završetka kvalifikacije za EP s reprezentacijom utakmice je mogao samo gledati i patiti, nakon tri mjeseca konačno je odigrao službenu utakmicu, protiv Cedevite.
Jedva sam dočekao loptu
- Obuzeo me pozitivni adrenalin, no bez imalo treme. Samo sam čekao da primim loptu i da konačno počnem igrati, pomagati suigračima, dodavati..., da im dignem igru na razinu više! Teško mi je točno procijeniti koliko će mi još treninga i utakmica trebati do top forme, no svakako se nisam osjećao kao stranac na parketu. Ipak, znam da se mora vidjeti da nisam neko vrijeme igrao.
Glavni forte mu je ono što piše na svakoj stranici gdje se govori o karakteristikama tog mladića - da može odigrati na svih pet pozicija u momčadi. Trener Cibone Danijel Lutz zasad ga je isprobao na “trojci” i “četvorci”.
- I jedno i drugo mi odgovara. Nekad mi je to mijenjanje znalo smetati, ali već sam se naviknuo da me treneri tako koriste. Zapravo, mogu dobro odigrati obje pozicije što mi je dodatno pomoglo u polivalentnosti koja se toliko spominje. Da mogu birati, igrao bih razigravača, da mogu kontrolirati napad i učiniti suigrače boljima, no znam da zbog moje visine to neće biti moguće.
Tu ideju može predložiti Lutzu, makar iz fore. Nekadašnji pomoćnik, pa v. d., a danas prvi trener cibosa, s obzirom na sve te statuse, ima besprijekoran odnos s igračima koji su i zazivali da on preuzme momčad. Odnos sa Šarićem datira još otprije nekoliko godina.
- Dok sam imao 12-13 godina radio sam s njim koji je u to vrijeme bio izbornik reprezentacije do 14 godina. Otada smo ostali u dobrim odnosima pa smo ovih dana, prije treninga u Ciboni, znali popričati o svemu i malo se podsjetiti tog doba. Za mladog trenera, on iznenađujuće dobro radi - puno se trči, često nas zaustavlja i ispravlja, a neki drugi mlađi treneri, kako čujem, ne inzistiraju toliko na detaljima. Poručio mi je da si ne stvaram pritisak i da imam dovoljno vremena pred sobom.
Govoreći o pritiscima, dojam je kako se u Šarićevu slučaju jedan pretočio u drugi. Taman kad se skrasio u klubu i završio višemjesečnu trakavicu, posvađao se s ocem Predragom oko te odluke.
- Ma sve je u redu. Bio je on za Cibonu, ali htio je da pričekam još dva-tri dana da se smiri situacija i da se bolje razmotri što Cedevita nudi. No, ja sam htio da se to što prije riješi, da konačno počnem igrati i odlučio da nemam više što čekati. S obzirom koliko se sve otegnulo, tko zna što bi se još događalo da nisam rekao “dosta!”. Uostalom, bolje da sam ja donio odluku jer ne želim jednom reći da mi je zbog ičega kriv tata, Mate ili Šime. Možda i jesam pogriješio, vrijeme će pokazati, no i dalje čvrsto stojim iza toga da je Cibona moja najveća želja.
Cedevitino sudjelovanje u cijeloj priči ostao je velik misterij. Samo nekoliko sati prije nego je Dario stavio potpis na ugovor s cibosima, iz Doma sportova javili su se s ponudom. Što se točno događalo tog dana?
- Cibona je bila uporna od prvog dana, pokazivala veliku želju da budem dio njenog projekta dok je Cedevita cijelo vrijeme igrala “toplo-hladno”. Javila bi nam se, pa ih onda ne bismo čuli četiri-pet dana, a kad bismo zatražili razgovor s Veberom ili Tedeschijem, uvijek su bili na sastancima ili putovanjima. To je potpuno u redu, jer su oni poslovni ljudi, no htjeli smo da izdvoje makar pola sata da sjednemo. Kako to nismo uspjeli dogovoriti, meni je postalo neizdrživo čekati i u trenutku sam prelomio.
Takav potez, tvrdi Dario, dio je njegovog čvrstog karaktera kojega je naslijedio upravo od oca.
- Obojica smo jako temperamentni i po prirodi teški ljudi. U jednom trenutku sve bismo razbili, a onda nam bude žao što smo tako reagirali. U tim trenucima svaki ode na svoju stranu žaleći. Iako bismo htjeli, nema šanse da si priđemo dok se skroz ne smirimo. U ovom slučaju on je malo pretjerao, krivo se izrazio i iznio to u medije, no nije me to uznemirilo. Znam da mi želi sve najbolje i da će mi uvijek biti najveća podrška u životu.
I mama Veselinka, naravno. Bivša košarkašica cijelo se vrijeme držala po strani. Glasnogovorničku ulogu prepustila je ocu Predragu, no sve je intenzivno proživljavala kod kuće.
- Ona je bila sa mnom otpočetka, prva koja me vozila na treninge, gledala utakmice, kuhala, spremala za mnom..., njoj je bilo najteže. Od nje je sve krenulo kada me upisala na košarku da se malo istrčim, a da ona u miru popije kavu. Čujemo se svaki dan i redovito mi ponavlja da se lijepo ponašam i ne sramotim obitelj, to joj je najvažnije! U trenucima kada se stari i ja zakačimo, kaže mi da će mi se javiti kasnije kad ga malo smiri.
Tretmane smirivanja prošao je i Dario dok je bio klinac. Njegov prvi trener Branko Klisović za Max! je ispričao da je bio divlje dijete koje je trebalo ukrotiti. Danas se od toga “divljaštva” ne vidi previše.
Drugi su mi bili sve krivi
- Na moj sportski karakter najviše je utjecao upravo Klisović. Kad sam bio mali, s nekih 11-12 godina, često sam dolazio u konflikte s protivnicima, sucima, suigračima... Svima je bilo teško istrpjeti me, pa su me smirivali govoreći mi da moram shvatiti da i drugi mogu loše odigrati i da nije sudac kriv što sam ja promašio. S vremenom sam shvatio da me nitko namjerno neće oštetiti, a kad sam došao u Zagreb, već sam bio - normalan.
Darijeve emocije variraju od tvrdoglavih svađa do krokodilskih suza. Plakao je kad je s Dubravom ispao iz A-1 lige, kad god su porazi bili bolni.
- Pokušam to napraviti tako da nitko ne vidi da mi je teško, ali ne uspijeva mi. Kad su u pitanju presudne utakmice, kad se cijelu godinu trudiš, dolaziš svaki dan na trening, ideš u teretanu, odrađuješ sklekove i kazne, sve se svodi na to da uspiješ u toj jednoj utakmici. Kad je na kraju izgubiš zbog jedne lopte, teško je i treba zaplakati, malo se olakšati. Znali su me suigrači zadirkivati, no meni bi bilo teško danima kasnije. I dalje bih se pitao jesam li trebao koji put ostati duže trenirati, šutirati, možda bi bilo drugačije...
Izlaznu klauzulu za NBA Dario je zatražio već na ljeto 2014. kada će mu biti 20 godina. Zvuči kao prilično rani odlazak među američke gladijatore, rookie sezone mnogima su teške.
- Nisam tražio mogući izlaz samo za NBA nego i za Europu, da ne bih ovdje ostao zavezan jer tko zna što se u budućnosti može dogoditi! Mislili smo da će biti super i u Trnskom pa se prilično loše završilo. Vjerujem da me to ne čeka u Ciboni, ali u životu sve je moguće pa sam se htio osigurati na vrijeme. O NBA nisam puno razmišljao, ali znam da je to skroz drugačiji svijet. No, vjerujte mi, košarka mi je najbitnija, igrao je u Zrinjevcu ili SAD-u. Svakoj utakmicu jednako pristupam - da je pobijedim! Nemam pravo misliti da sam došao utakmicu odraditi i to nikad nisam napravio.
Takvo razmišljanje odlika je velikana, idola, nema sumnje. Dario ih ima dvojicu - Dražena Petrovića i Magica Johnsona.
Iako se ne voli stavljati u istu rečenicu s njima, ne krije da pokušava skinuti neke njihove finte.
- Nemam vremena gledati NBA, samo play-off, ali te stare snimke na Youtubeu redovito odvrtim. To su posebne stvari za pogledati. Ima puno Magicovih poteza kojima se divim, a od Dražena pamtim jedan koji me impresionirao. Ne znam u kojem klubu je igrao, Real ili Cibona, ali skočio je i dodao loptu kroz noge - e to bih tako volio skinuti!
O Draženovim potezima iz prve ruke može čuti od tate Predraga koji je s košarkaškim Amadeusom igrao u Šibenki. U trenucima mira, košarka je glavna tema razgovora.
- Naravno da me tata savjetovao kako igrati, ponašati se, kako protiv kojeg igrača igrati obranu... On to kuži jako dobro iako nije bio top košarkaš, no ima onih koji su bili odlični igrači pa ne znaju mentorski pristupiti. Tata je znao raditi treninge sa mnom, otišli bismo u dvoranu i šutirali pa bi mi objašnjavao što je on radio u svoje doba i kako je to prije išlo, a ja bih njemu pričao kako mi to danas radimo. Znao bi i podviknuti.
Možda mu je Dario u tim trenucima mogao uzvratiti: “Što se dereš, ni ti nisi ovo dobro radio...”?
Tata je rođeni šuter
- Pogledao sam snimke nekoliko njegovih utakmica. Na pameti mi je prva ona protiv Bosne kada nije baš nešto briljirao, ali bilo je i dobrih, kad je igrao za Zadar, pa je Partizanu dao 29 koševa, ili za Šibenik protiv Zvezde... Znali smo to zajedno pogledati kod kuće i onda se smijati jer se tada igrala drugačija košarka, bez puno kontakta. Bio je on dobar, možda ne silni talent, ali veliki borac. Uz to, rođeni je šuter kojemu ne treba puno vježbati. Danas dođe na igralište, godinu dana nakon što nije uzeo loptu, i ima seriju 10-8. Nevjerojatno!
Igralište i škola, O.Š. “Vidici”, dvije glavne Darijeve preokupacije u danima djetinjstva. Prisjetio se tog doba.
- Nisam imao predmet kojeg sam baš obožavao, no dragi su mi bili zemljopis i povijest. Matematiku nikako nisam volio, ali fizika mi je bila draža jer je nalik na nešto što se zaista događa svaki dan. No, uvijek je bilo - kad će više tjelesni, pa da igram košarku, odbojku, bilo što...! Ostatak vremena provodio sam u svom kvartu Krvavicama s prijateljima. Nismo imali minutu mira, uvijek je bila neka “šema” i nisam mogao dočekati da me roditelji puste van da se ispušem.
Brzo se osamostalio, odavno ne traži dozvolu za izlazak. Danas je sam svoj šef u stanu kojeg mu je klub pronašao na Srednjacima. S obzirom da je Range Rover oštećen, a i ne smije ga voziti, na treninge ide tramvajem. Teško ga je ne primijetiti.
Zabavljam se kuhanjem
- Priđu mi ljudi, pozdrave me, a neki se samo zabulje, pa ne znam je li to zato što odskačem zbog visine ili zato što me prepoznaju. Nije mi baš zgodno ići tramvajem na trening jer se imam podosta za voziti, pa će mi klub uskoro dati neki službeni auto da se mogu dovesti. A inače, nije mi dosadno, zabavim se playstationom ili u posljednje vrijeme kuhanjem.
Kuhanjem?
- Kupio sam si neke namirnice da se počnem učiti, ali ovo što sam prvo spremio nije baš bajno ispalo. Skuhao sam mahune, ali sam se prevario kad sam mislio da imam soli doma pa su ispale malo bljutave. Za prilog sam htio već gotovo pohano meso koje je trebalo podgrijati u mikrovalnoj kad ono - nema mikrovalne. I sve to na dan utakmice sa Cedevitom, ha ha...
OK, i kulinarske ambicije su iznenađenje, ali knjige...
- U Zagrebovoj svlačionici nekome je ostala knjiga “Digitalna tvrđava”, našao sam je i rekao - “Hajde, pročitat ću”. Kako sam tada letio u SAD na Hoop Summit, cijelu sam je pročitao u avionu, no nova knjiga nikako da dođe na red. Trebam se psihički pripremiti na nju jer obično krenem, pročitam 15-20 stranica i onda je ostavim, ali stvarno volim pročitati dobro štivo. Filmove redovito gledam, osobito trilere, a ako je ekipa na okupu kod mene, onda komediju. Samo ne romantičnu. OK, možda s djevojkom.
Karla je maturantica gimnazije u Križanićevoj.
- Upoznali smo se ovog ljeta na Murteru preko zajedničkog prijatelja dok je ona bila na ljetovanju s prijateljicama. Malo smo popričali, a privuklo me što je po nečemu bila posebna. Ljepota, oči i ostalo, sve se to savršeno ukomponiralo u njenu osobnost koja se isticala među drugima. Nastavio sam joj se javljati svaki dan i, kako to ide, priča, šetnja, piće, burek... Uslijedile su obaveze u reprezentaciji, no ostali smo u kontaktu cijelo vrijeme. Zapravo, od početka smo u vezi na daljinu što nas je nekako i očvrsnulo.
Djevojka nije sportašica, a ni o košarci nije znala puno dok nije upoznala Darija...
- Velika mi je podrška, sluša me kad sam ljutit, a košarku joj polako objašnjavam. O budućnosti ne razmišljamo, premladi smo, no ne bih se ljutio da ostane u Zagrebu studirati ako ja odem igrati u inozemstvo. Naravno, u ideji da i ja upišem fakultet ima i njezinog utjecaja.