"Dama aristokratskih manira, kazao mi je Berlusconi o J. Kosor"

Liječnica, kirurginja, humanitarka, brza poput zvrka, neprestano u pokretu, za upravljačem i s mobitelom u ruci, Nela Sršen stiže sve. Sitna, vitka, besprijekorno dotjerana, postala je sinonim za Hrvatsku i sve hrvatsko u Italiji. Tako je doživljavaju ljudi koji se onamo upute u potrazi za rješenjem teških zdravstvenih problema. No, Nela je počasni hrvatski konzul u Padovi pa je njezin utjecaj nemjerljiv i na gospodarskom planu. Nela je iz Hrvatske, točnije tadašnje Jugoslavije, otišla jer je bila, kaže, neprilagodljivo dijete njoj neprihvatljiva sustava. – Ono što je nekima bilo prihvatljivo, za mene je bila diktatura, tvrdi, vojni režim koji je negirao ljudske slobode i misli. Sada samo s osmijehom promatram jugonostalgičare i grupe mladih ljubimaca Tita. I ja sam u ono doba bila pionirka, to je bila obveza, a ne izbor – kaže Nela s dozom nostalgije koju, šali se, pripisuje godinama.

S glazbe na medicinu

Iako je vaša ljubav bila glazba, odabrali ste studij medicine. Zašto?

– Posve neočekivano. Imala sam diplomu srednje glazbene škole iz Splita i mogla sam na akademiju. No, nisam vidjela svoj prosperitet, s vrećom na ramenu i dugim pletenicama krenula sam preko granice, u Padovu. Ondje je moja sestra već studirala psihologiju, a ja sam se odlučila za medicinu kao prkos bilo kojem obliku ljudske patnje, i fizičke i duševne, jer one su nerazdvojive.

Zašto ste se baš odlučili za kirurgiju? To je vrlo zahtjevan posao, a i žene kirurzi su uvijek u manjini?

– Sasvim slučajno, valjda zbog studentske prakse na odjelu kirurgije. Tu sam upoznala specijalisticu kirurgije, vodila me je u operacijsku dvoranu. Možda zato što joj je trebala pomoć ili sam joj bila draga, no gurnula me i natjerala da nakon diplome krenem na specijalizaciju. Otkrila sam tako fascinantan i najkonkretniji način liječenja teških bolesti, gdje su uspjeh i rezultati vidljivi odmah. Na žalost, i komplikacije...

Kirurgija je iznimno naporna, stresna, fizički zahtjevna. Kako izgleda vaš radni dan?

– Pitam se ponekad može li se to uopće opisati. U danu prođem različita stanja, od odličnog raspoloženja do ljutnje, od iluzije do depresije, od apsolutne unutarnje mirnoće do histeričnih ispada praćenih golemom dozom frustracije. Od odmorenosti, što je relativan pojam, do najteže iscrpljenosti. Koji put izgubim i orijentaciju u vremenu i prostoru jer me posve obuzme život u sali i izgubim osjećaj za vrijeme. Ali sve je opravdano uspješnom operacijom, transplantacijom... Najjednostavniji opis mog posla jest – nepredvidiv!

Mnogi su Hrvati zdravi i živi ljudi zahvaljujući vama. Kako ste počeli pomagati ljudima iz Hrvatske?

– Jednostavno. Pročulo se da u Sveučilišnoj bolnici u Padovi radi liječnica iz Hrvatske i počeli su me tražiti. Instinktivno, sa srcem punim ljubavi prema svojima, pomažem. Svaki pacijent iz Hrvatske, sa svojom bolešću, životnom pričom i obitelji koja bi ga dopratila i strepila za njegov život za mene je bio iskustvo. Veliki je privilegij biti dio njihovog života, to je životna lekcija. S njima proživljavam patnje, nade, iluzije, ozdravljenja i smrti...

Zdravstvo i liječenje u Italiji vrlo je skupo, to si malo naših ljudi može priuštiti, a vi im u tome pomažete?

– Hrvati su uvijek bili primjer velikodušnosti prema potrebitima. Nešto najljepše što sam doživljavala jest osjećaj kolektivnosti i želja da se pomogne. Kad je trebalo pomoći pacijentima, odazvali su se Hrvati, ali i Talijani u Padovi, Giancarlo Gallan, ministar kulture.

Počasni ste konzul RH u Padovi. Kako unapređujete odnose HR i Italije?

– Lobiram na sve moguće načine! Posebno me ispunjava ponosom kada Talijani hvale moju domovinu, kad govore sa zadovoljstvom o Dalmaciji, moru, dalmatinskoj kuhinji, pokazuju interes za investiranje, kada kupe kuće i osjećaju se dijelom naše zajednice. Organizirala sam nedavno kongres počasnih konzula Italije u Zagrebu. Bili su oduševljeni našom zemljom. Eto, ti će počasni konzuli, koji su dosad o nama slušali samo u kontekstu vijesti o ratu na Balkanu, Zagreb opisivati kao europski grad koji diše kulturom i arhitekturom, pričat će o Hrvatskoj u pozitivnom svjetlu. Tome se veselim.

Angažirani ste u Zakladi za humano razminiranje. Kao ste se tamo našli?

– Predsjednica Zaklade je Đurđa Adlešič. Moja dobra i draga prijateljica predložila mi je da budem počasni član. Prihvatila sam s oduševljenjem. Đurđa, radeći za Zakladu, spaja odgovornost, ozbiljnost i ljubav s kolektivnim interesom. Šokirala me činjenica da su toliki Hrvati još uvijek izloženi riziku od mina jer nema novca da se očisti Lijepa Naša od mina. Za mene je to bio dovoljan poticaj da se uključim i pomognem projekt.

Dajem sve od sebe

Kako usklađujete privatno s profesionalnim angažmanom, diplomatskom misijom i humanitarnim radom?

– Nije lako ni moguće raditi puno a da sve budu savršeno! Ali s puno volje, entuzijazma i energije, uvijek dam sve od sebe da učinim korisno, pokušavam. U hotelu Westin, svom zagrebačkom domu, na recepciji me svi znaju i čekaju da im ostavim lijekove za pacijente te preuzmem dokumentacije o novim bolesnicima. Pacijente i njihove potrebe nikad ne zaboravljam. Pokušavam se susresti s prijateljima, barem nakratko. Nevjerojatno, ali to je dovoljno da skupim snagu za dalje. U Padovi živim, čini mi se, kao osamljenik. Rijetko izlazim na druženja, osim ako nije u pitanju institucijska obveza...

U kontaktu ste s političarima. Razlikuju li se naši i talijanski?

– Prepoznati bit i pravu vrijednost stvara često nelagodu kod političara, podjednako hrvatskih i talijanskih. Talijanski premijer pitao me nedavno za Jadranku Kosor i rekao kako je dama aristokratskog ponašanja. Takvom je i ja vidim.

Ima li u politici zgodnih žena i muškaraca?

– O, i te kako. Još kad valoriziraju ljepotu s inteligencijom, postaju gotovo neodoljivi.

Koji vas se političar posebno dojmio, a koji vas je razočarao?

– Posebno me se dojmio Papa Ivan Pavao II . Promijenio je cijelu sferu političke scene 80-tih godina, a sa najvecim rezultatima. Teško je reći koji me je političar razočarao. U principu, svaki političar ima svoje vrijeme, ono svoje potrebe koje se stalno mijenjaju. Često se dogodi da projiciramo osobna nezadovoljstva i frustracije prema političarima koje smatramo odgovornim za sve naše neriješene, pa čak i osobne, probleme.  U svakom slucaju gajim sklonosti i podržavam predsjednika Josipovića koji je dosljedan svojim principima. Bez vrijeđanja ili optuživanja, sa velikom dozom umjerenosti, koja nam je itekako potrebna,opravdava sve epitete visokog političara kod nas i u svijetu, što je dodatna vrijednost.  S velikim sam entuzijazmom sudjelovala u njegovoj predsjedničkoj kampanji, a i danas ga podjednako podupirem.

- Kad več govorimo o politici, koja vas intrigifra, jeste li skloniji ljevici ili desnici?  

- Sklona sam oima koji ispunjavaju obećano, reformistima, onima koji daju sigurnost. Obzirom na moju “anamnezu” uvjerena sam da socijalni kontekst začinjen sa malo zdrave desničarske orijentacije čini društvo stabilnijim u svakom smislu. Ali, moji dragi prijatelji sa kojim uživam,pripadaju ljevičarskoj inteligenciji…. Dijelimo diskusije, puno ugodnih trenutaka, a ponajviše recipročnog respekta.  

- Kada se konačno dočepate odmora jurite u Hrvatsku. Gdje vam je najljepše? Na jugu, u Istri, u Zagrebu....? 

 - Naravno - rodna Neretva! Uvijek se vracam korijenima i divnoj majci koja me ceka.