Stravični prizori u zagrebačkom naselju Špansko.
Pedesetogodišnji Željko K. ubio je kćerčicu od samo četiri godine i 30-godišnju suprugu, teško ranio supruginu baku i onda se bacio s četvrtog kata. Preminuo je na putu za bolnicu u vozilu Hitne pomoći. Očevici kažu da je stan u kojem se dogodila ta strašna tragedija bio pun krvi, da je Željko K. kćeri i supruzi živote oduzeo nožem. Strašno, da strašnije ne može biti. Svima koji su čuli za taj užasni čin kroz glavu je zasigurno prošlo pitanje: što čovjeka ponuka na takav jeziv čin, da ubije vlastito dijete i suprugu.
Teško da ćemo ikad dobiti odgovor na to pitanje jer Željko K., koji je jedini znao odgovor na njega, odnio ga je sa sobom u smrt. No prema informacijama koje su zasad poznate o Željku K. i njegovoj obitelji, može se postaviti puno lakše pitanje: je li se stravična tragedija mogla spriječiti? Odgovor na to pitanje može se dati s obzirom na neslužbene informacije koje su novinari dobili o tome da je Željko K. bio otprije poznat policiji zbog obiteljskog nasilja.
Dakle, država i društvo mogli su nešto učiniti da spase nesretnu djevojčicu i njezinu majku, poštede njihovu baku i prabaku teških ozljeda i strašnog ostatka života. Mogli smo spasiti i Željka K. da sustav prevencije i kažnjavanja obiteljskih nasilnika funkcionira, a ne da se svaki put poslije ovakvih tragedija traže odgovori na uvijek ista pitanja. Pitanje koje se nameće nakon tragedije i na koje bi nadležne institucije mogle dati odgovore, samo za to treba imati volje, jest i kako je moguće da čovjek poput Željka K. radi u Oružanim snagama RH s obzirom na to da očito nije bio psihički zdrava osoba. Što su radili svi oni čiji je posao bio da uoče kako Željko K. ima ozbiljnih problema?
Država i sustav psihosocijalne pomoći očito su još jednom zakazali jer da su u Oružanim snagama RH na vrijeme otkrili da u svojim redovima imaju psihički bolesnu osobu, da su to na vrijeme detektirali i pružili svu potrebnu pomoć Željku K., možda bi djevojčica i njezina majka danas bile žive.
Jučer sam napisala najviše mi je žao djevojčice, sunce maleno, jer nije mogla sama sebe zaštiti a ostali od supruge do poslodavca su mogli vidjeti psihopata. Sirota žena se vjerojatno bojala, ali bila je i obrzaovana, valjda je šutila radi srama. Na poslu, svi kažuc " čudak je, ma pusti ga, nemoj s njim imati posla i okrenu se ". Sustav je zakazao, jer jednom evidentirani obiteljski naslinlik, uvijek je obiteljski nasilnik, pitanje je vremena i okolnosti kad će to ispoljiti u najgoroj mogućoj varijanti , ubiti četverogodišnju djevojčicu.