Nije bilo nikakve dileme oko imena, nazvali su ga Srećko. Ptici koju pronađeš na tlu, a oko nje tek nekoliko maslina, i ne možeš dati neko drugo ime. U blizini nije bilo nijedne ptice, na stablima nijednog gnijezda.
Izlazili su iz trgovine u Posedarju, prisjeća se Ljiljana Bucalović, kad je uočila neki pokret na crvenoj zemlji. Bila je to mala ptica velikog žutog kljuna, s malo paperja na tijelu i nekoliko rana na glavi. Suprug Milenko i ona sve su pregledali i ostavili vrlo glasnu ptičicu na sigurnijem mjestu, a zatim se vratili s kutijom, u koju su je spremili.
– Srećko je naša prva ptica. Sva sreća, na profilu "Ptice u prirodi" odmah su mi napisali da se radi o čvorku, da mu nikako ne dajem vode jer se može ugušiti, a dobila sam i savjete kako ga hraniti. Bio je lipanj 2024., a mi smo s našim macama Zitom i Hozeom bili na odmoru – govori nam Ljiljana. Ptičicu su ponijeli u Zagreb.
– Nismo imali krletku pa smo na povratku u Pet centru kupili nešto prikladno za Srećka. Cilj nam je bio da ga vratimo u prirodu i kupili smo malu krletku za ptice. Prvo jutro bilo me strah skinuti je s ormara, bojala sam se da je Srećko uginuo. Kad sam ga otkrila, dočekao me cvrkutom i onim: "Daj jesti!" Svaki dan išao je s nama na posao, da ga mogu hraniti svakih 20 minuta. Čim je mogao letjeti, a imao je i nastavnika letenja Milenka, puštali smo ga van. Ja sam uvijek bila tu zbog naših mačora. Naučio je tražiti hranu, voli se kupati. Odletio bi daleko, ali uvijek se vraćao i sletio na glavu, rame ili ruku – prisjeća se. Kaže, Srećko je otkrivao svijet oko sebe, a ona se nadala da će naći svoje jato i otići. Vezali su se i ona i suprug za to malo biće, no bili su svjesni da će jednog dana otići.
– Srećko je rastao, mijenjao se i upoznavao vrapce i sjenice. Jedan dan, dok smo bili na aerodromu Lučko, skupina čvoraka sletjela je u njegovu blizinu. Odšetao se do njih, bio je na zemlji okupiran traženjem glista. I umjesto da im se pridruži, Srećko se potukao s njima pa su odletjeli. A on se vratio sav ponosan jer je otjerao te ptice – prepričava nam jedan od susreta s pticama. Imao je Srećko još nekoliko letačkih avantura. Kad su sljedeći put otišli u Posedarje, odletio je s terase na kupanje i nije se znao vratiti kući. Završio je u jednom kafiću, napio se vode, a počastio se i sladoledom. Imao je tada tri mjeseca i počeo je dobivati svoje novo ruho s točkicama.
– Jedan dan, dok je bio s nama na poslu, svađao se s vrapcima na lipi. U jednom trenutku pojavila se vjetruša i uplašila ih. Odletjeli su zajedno, a mi se nismo previše brinuli jer Srećko je ipak odrastao na aerodromu. No nije ga bilo satima. Tražili smo ga, oblijepili plakate, prošla je jedna noć, pa druga. Već sam mislila da ga je negdje zgrabila mačka jer nije uspio naučiti da su one neprijatelji. I onda je stigao poziv. Srećka je Miljac pronašao u kafiću, čekao nas je na stolici. Ja sam otišla po krletku, a prizor koji sam ugledala me rasplakao. Srećko se stisnuo uz Miljca, a kad je vidio krletku, brzinom munje uletio je u nju. Samo je još trebalo da zatvori vrata za sobom. To je bilo zadnji put da smo ga pustili, ima dosta vjetruša, a doselio se i par jastrebova – objašnjava nam. U uredu ima veliku krletku, a vani volijeru, u kojoj uživa.
Srećko je skupio puno obožavatelja i dobio Facebook profil "Srećko Evropski Čvorak". A kako je imati čvorka u kući?
– Pa, zanimljivo. Puno je tu odricanja i brige, ali on na svoj način pokazuje koliko nam je privržen. Voli ljude, voli ih maltretirati, gura im kljun u usta ili nos. Jako je znatiželjan i odmah će doći pogledati što radite. Svoju kuću prilagodili smo njemu i mačku Hozeu. Jako je aktivan, po podu korača, ne skakuće kao ptica. Moramo dobro paziti što govorimo, ponavlja sve, pa i ono što ne bi smio – opisuje nam uz smijeh Ljiljana. Oponaša ljudski glas, a prvo je naučio svoje ime i "je l' se to smije raditi". Voli smokve, jabuke i grožđe, jede crve, a hrana za ptice uopće ga ne zanima. Meso ne bira, svejedno mu je je li kuhano ili pečeno. Dodaje da Srećko obožava bučnicu bake Ane, a jednako tako voli i špagete, koje krade i s vilice. I bez obzira na svu ljubav i sreću koju je mali čvorak donio u njihov dom, poručuje: – Divljim pticama mjesto je u prirodi i nemojte ih uzimati iz gnijezda! Da smo našli gnijezdo, Srećka bismo vratili. Ovako je s nama i nadam se da mu je lijepo i da mu ništa ne nedostaje. Srećko je postao član obitelji i nakon konzultacije s Veterinarskim fakultetom i Zoološkim vrtom. Rekli su nam da Srećko više nije za divljinu i da ga više ne puštamo!
A Srećka možete vidjeti na Aerodromu Lučko, u Ecos pilot school, družiti se s njim i uz kavicu slušati o njegovim dogodovštinama i čuti što sve priča.