Počiniš neko djelo. Završiš u zatvoru. Tamo ti životni uvjeti nisu baš bajni. Zbog toga tužiš državu. Tražiš odštetu od 64.350 kuna jer te drže u neprikladnim uvjetima. Tvoje se tužbe godinama šeću od suda do suda. Završe i na Ustavnom sudu. Koji donese odluku da su ti bila prekršena neka prava ta da će niži sudovi o tome morati ponovno odlučivati. A u trenutku kada je Ustavni sud svoju odluku donio, ti si svoju kaznu odavno odslužio.
Pravosudni paradoks
Tako bi se u najkraćim crtama mogla opisati još jedna od onih paradoksalnih situacija kojim hrvatsko pravosuđe, na žalost, obiluje. Paradoks je to veći što se spomenuta situacija veže uz Samira Ivoševića, čovjeka koji je svojevremeno bio optužen i osuđen zbog uloge koju je odigrao u likvidaciji Vjeke Sliška, “kralja poker-automata”. Sliško je likvidiran 22. ožujka 2001. u pol bijela dana na Cvjetnom trgu, u središtu Zagreba. U njega je pucao James Cappiau, kojeg je odmah potom likvidirao Sliškov tjelesni čuvar Ivica Bertić. U munjevitoj policijskoj akciji koja je potom uslijedila, uhićeno su Bertić te uskoro Ivošević. Kao osoba koja je bila povezana s atentatom označen je i Marko Nikolić Markoni, koji je nestao bez traga. Sudski postupak, prvi u nizu, okončan je relativno brzo.
Već u listopadu 2002. Nikolić je u odsutnosti osuđen na 30 godina zatvora, Ivošević na 20, a Bertić na devet. Vrhovni je sud potom Ivoševiću kaznu smanjio na 13 godina zatvora, dok je Nikoliću presuda dva puta ukinuta prije no što je koncem 2018. pravomoćno u odsutnosti osuđen na 12 godina zatvora jer je bio pomagač u Sliškovoj likvidaciji. I dok se on od Sliškove likvidacije skriva, kako se vjeruje po bespućima Južne Amerike, Ivošević i Bertić su završili prvo u Remetincu, a zatim u Lepoglavi. Ivošević je u Lepoglavi boravio od ožujka 2003. do listopada 2012., nakon čega je premješten u zatvor u Požegi, u kojem je boravio do travnja 2013. Zbog loših sanitarnih, higijenskih i prehrambenih uvjeta te slabe zdravstvene zaštite Ivošević je podnosio tužbe te je tražio da mu država isplati odštetu 64.350 kuna.
No njegove tužbu odbio je prvo 2016. Općinski sud u Varaždinu, a tu je odluku 2018. potvrdio i Županijski sud u Zadru. I ne samo da je Ivoševiću odbijen tužbeni zahtjev već je određeno da on mora nadoknaditi troškove postupka od 4500 kuna. Nakon takvih odluka sudova, Ivošević podnosi ustavnu tužbu. Osim životnih uvjeta u zatvoru, sporno mu je i što mora platiti troškove postupka državi. Naime, on smatra da država nije imala nikakvih troškova jer ju je zastupao državni odvjetnik pa samim tim nije imala nikakve troškove vezane za visinu njegova odštetnog zahtjeva.
Ivošević je inače spomenute tužbe protiv države podnio 2011., a devet godina poslije Ustavni sud mu je djelomično dao za pravo. Konkretnije, dao mu je za pravo u onom dijelu njegovih prigovora koji se odnose na uvjete boravka u Lepoglavi. On je tamo boravio u ćeliji od oko 9,5 metara kvadratnih koju je dijelio s još tri zatvorenika. Pravila i prijašnje presude što Ustavnog suda što Europskog suda za ljudska prava nalažu da bi svaki zatvorenik trebao boraviti u ćeliji u kojoj za sebe ima četiri metra kvadratna prostora.
Premala ćelija
Ivošević je u svojim tužbama tvrdio da on nije imao četiri metra kvadratna prostora pa je samim tim bio izložen nečovječnom i nehumanom postupanju. Kaznionica u Lepoglavi tijekom parničnog postupka to je negirala, a Općinski sud u Varaždinu joj je dao za pravo. Istina, ustvrdili su da je Ivošević tijekom izdržavanja kazne u Lepoglavi bio smješten u neodgovarajućim uvjetima, odnosno da nije imao potrebna četiri metra kvadratna za sebe. No po stavu Općinskog suda u Varaždinu, koji je potvrdio i Županijski sud u Zadru, to što je boravio u ćeliji neodgovarajuće veličine ne znači i da je bio izložen nečovječnom postupanju. Zbog toga su njegov tužbeni zahtjev odbili, no s tim stavovima sudova sada se nije složio Ustavni sud.
Navode kako je nesporno da je Ivošević boravio u prenapučenom prostoru, čime je “bio izložen trpljenju i poniženju koje nadilazi stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim situacijama neizbježan”. Stoga Ustavni sud smatra da su Ivoševiću povrijeđena ustavna prava, zbog čega je ukinuo presude sudova u Varaždinu i Zadru te vratio spis sudu u Varaždinu da o svemu ponovno odluči. Što se tiče Ivoševićeva prigovora na uvjete života u zatvoru u Požegi, u tom mu je djelu ustavna tužba odbijena jer Ustavni sud smatra da prije podizanja ustavne tužbe nije iscrpio sve prethodne pravne lijekove. Njegovu pritužbu o troškovima postupka koje mora platiti Ustavni sud nije razmatrao jer je presudu u kojoj je to dosuđeno vratio Općinskom sudu u Varaždinu na ponovno odlučivanje.
Svi beskućnici tužit državu. Oni nemaju ni pedlja prostora.