Amerika je nacija u ratu, suočena s velikom raznolikošću sigurnosnih izazova, tom rečenicom počinje tekst jednog od ključnih dokumenata Bushove aministracije Nacionalne obrambene strategije Sjedinjenih Američkih Država. Taj dokument od dvadesetak stranica zapravo je zanimljivo štivo u kojem su detaljno opisani strateški ciljevi te načini na koje ih Washington kani ostvariti, kao i naputak kako sve to izvesti.
Valja, međutim, objasniti zašto je washingtonskoj administraciji znameniti članak 98. toliko važan. Sjedinjene Države se ponajprije žele zaštititi od izravnog napada izvana. No, kako Washington smatra da treba promovirati slobodu, demokraciju i principe slobodnog poduzetništva diljem svijeta, stvar se ne zaustavlja samo na obrani SAD-a. Stoga je drugi cilj osiguravanje strateškog pristupa, odnosno otvaranje mogućnosti da američke trupe bez problema uđu u bilo koji kutak svijeta te slobodno vojno djeluju na globalnom planu.
Treći je cilj okupiti saveznike i partnere koji su spremni dijeliti iste ciljeve, ali i podmetnuti leđa u tom pothvatu. "Tko nije s nama, taj je protiv nas", kazao je američki predsjednik George Bush nakon napada 11. rujna prikupljajući saveznike za rat protiv terorizma, a upravo ta rečenica objašnjava sve.
Usto, u Nacionalnoj strategiji piše da SAD treba ojačati stvaranjem partnerskih odnosa s drugim zemljama, stalnom vojnom aktivnošću putem zajedničke izobrazbe te vježbi i operacija, ali i gradnjom mreže ključnih vojnih objekata te stvaranjem pravne podloge.
Vojna sloboda
"Poštujući suverenitet naših partnera, tražit ćemo nove pravne dogovore kako bismo do maksimuma doveli našu slobodu da raspoređujemo naše snage po potrebi, provodimo osnovnu obuku na teritoriju zemalja partnera te da nesmetano dajemo podršku snagama koje su raspoređene bilo gdje u svijetu. I na kraju, pravni sporazumi trebaju ohrabriti naše partnere da dijele odgovornost s nama te osiguraju pravnu zaštitu naših vojnika sklapanjem sporazuma o statusu snaga i zaštiti američkih vojnika od izručivanja Međunarodnom kaznenom sudu".
Američka batina
Dakle, riječ je o velikom i dugoročnom poslu kojim Amerika želi osigurati da može bilo gdje u svijetu u bilo kojem trenutku intervenirati kako bi zaštitila vlastite interese, odnosno nametnula one vrijednosti koje smatra neprijepornima. Trn u oku Bushu je bio upravo Međunarodni kazneni sud pa je jedan od njegovih prvih poteza nakon što je osvojio predsjednički mandat bio poništiti Clintonov paraf na dokumentu o pristupanju ugovoru kojim je taj sud uspostavljen.
Godinu poslije, 2002., Kongres je izglasovao Zakon o zaštiti pripadnika oružanih snaga koji, među ostalim, predviđa i ukidanje vojne pomoći zemljama koje ratificiraju svoje pristupanje tom sudu. Od te "batine" izuzete su samo članice NATO-a, njegovi strateški partneri i strateški partneri SAD-a (Izrael, Australija, Egipat i Južna Koreja) te one zemlje s kojima se sklopi bilateralni ugovor zasnovan na članku 98. Rimskog statuta, na kojemu je utemeljen Međunarodni kazneni sud. Zakon zabranjuje bilo kakvu suradnju SAD-a sa sudom, a predsjednik može zapovjediti vojnu akciju oslobađanja američkih vojnika koje taj sud uhiti. Washington sa sudom želi surađivati jedino u slučaju izručenja ili suđenja njegovu izravnom neprijatelju.
Protiv takve američke samovolje dignule su se brojne međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava, nije šutjela ni Europska unija, a neke su zemlje odbacile prijetnje optuživši SAD da je od svjetskog lidera u poštovanju ljudskih prava postao jedan od njihovih najvećih kršitelja.
Na potezu je Hrvatska
Iako se Hrvatska posljednjih godina izjasnila kao partner SAD-a, svi signali iz Washingtona imali su gotovo isti ton: "Pa, pokažite da zaista želite biti i da jeste pouzdan partner!" Prvi pozitivan signal donijela je prije nešto više od dva mjeseca američka veleposlanica u NATO-u Victoria Nuland, a drugi potpredsjednik Richard Cheney. Time je pokazana volja Washingtona da ipak ponudi "mrkvu".
Kao i uvijek u ovakvim situacijama, sada je na potezu druga strana. Američki su ciljevi jasni, jasno je da i Hrvatska ima svoje ciljeve, koje će teško ostvariti bez podrške Washingtona, a jasno je i da je riječ o političkoj trgovini s jedinom svjetskom supersilom kojoj je cilj postati još moćnijom.
Više o temi
- Članak 98. zapravo je članak Rimskog statuta
- Prve zemlje potpisnice su Rumunjska i Izrael 2002.
- Zemlja potpisnica sporazuma obvezuje se da Sudu neće izručivati pripadnike oružanih snaga, bivše i sadašnje američke vladine dužnosnike, zaposlenike američkih tvrtki bez obzira na to jesu li oni američki građani
- Sporazum je do sada potpisalo stotinjak zemalja, no neke od njih ne žele da se to objavi
- Od zemalja koje nisu pristupile Međunarodnom kaznenom sudu i koje ne priznaju njegove ovlasti Washington ne traži potpisivanje sporazuma