Zar je presuda mogla biti drukčija?! Nije li osuđujuću presudu tražila Europa kao dokaz spremnosti u borbi protiv organiziranog kriminala, a i haaškoljupci koji su u Petraču vidjeli logističara Gotovinina bijega.
Nedvosmislenost takvih očekivanja izrazila je i britanska tajna služba, tako da se hrvatska sudska čast jedino osudom mogla obraniti. Ne bi li oslobađajuća presuda bila tumačena i kao ustupak za povlačenje fetve o "političkom samoubojstvu" premijera Sanadera, ili kao plaća za otkriće Gotovinina skrovišta, ili kao nova provokacija za tezu o političkoj bliskosti Petrača s predsjednikom Mesićem.
Što bi na oslobađajuću presudu rekli oni koji u Petraču vide mafijaškog bosa? Dakle, nije li osuda logičan završetak "suđenja desetljeća" i dokaz postojanja pravne države! Zbog svega toga, obrani se i nameće zaključak o Petraču kao žrtvi predrasuda, a i prijetnja sucu da Petrač sve vidi i sve zna samo je dolijevanje ulja na vatru. A gdje su tu činjenice iz sudskoga spisa, i koga one uopće zanimaju?
Sam je odvjetnik Anto Nobilo za sud javnosti, kako je primijetio jedan bloger, premjestio "fokus s otmice Zagorčeva djeteta na ratno profiterstvo žrtvina oca". No, jedino je relevantno što je to ponovljeno suđenje donijelo nova, a što bi sudsko vijeće trebalo uvjeriti da je i Vrhovni sud ranije kobno pogriješio kad je nedvojbeno utvrdio Petračevu ulogu u otmici.
Vrtoglave svote novca, dragulji, tajni računi i usklađenost priča oca, sina i prijatelja teme su koje očito nisu impresionirale "jedan od boljih sudova i Turudića kao jednog od najboljih sudaca", prema ocjeni koju je nedavno dao i sam Nobilo. Presudile su činjenice, a ne priče za medije.