Čiji ćemo grijeh plaćati jer je Hrvatska ostala dužna za sustav S-300?

U svibnju 1995. na zagrebačkom Jarunu održan je prvi i sve dosad najveći mimohod Hrvatske vojske. Pokazana je puna borbena moć vojske koja je tada bila desetak puta brojnija od sadašnjeg HV-a i bila je riječ o nesumnjivo pobjedničkoj vojsci. Ono što je, međutim, nas koji smo tada bili na Jarunu zapanjilo bila je pojava potpuno neočekivanog oružja, ruskog raketnog PZO sustava S-300. To je tada bio najmoćniji proturaketni sustav na svijetu koji je mogao rušiti sve letjelice na daljinama od nekoliko stotina kilometara. Zaprepaštenje je, dakle, bilo potpuno. Istina, četiri raketna cilindra od S-300 nisu se nalazila na originalnom lanseru, nego ih je teglila HV-ova MAN-ova labudica. Ali smo to pripisali mogućnosti da glomazni originalni lanser vjerojatno ni ne bi po širini stao na cestu oko jarunskog jezera. Svi smo shvatili o čemu je riječ, a shvaćeno je to odmah i u Beogradu, kome je ta slika i bila namijenjena. I shvatili su, jer kada je nekoliko mjeseci poslije krenula akcija Oluja, naš istočni ratoborni susjed nije pokazao nikakvih ambicija da bi u toj bitci sudjelovao sa svojim borbenim zrakoplovom. S-300 tada je bio prikazan javnosti prvi put i nikad više. Repovi tog događaja, međutim, vuku se sve do današnjih dana, kada je, ovog tjedna, Županijski sud u Zagrebu pravomoćno presudio da hrvatska država mora u roku od 15 dana vratiti S-300 Zvonimiru Zubaku ili mu drukčije nadoknaditi štetu. Za taj sustav Hrvatska nikada nije platila ni novčića. Dijelovi sustava u Hrvatsku su stizali od 1994. do otprilike 1996. i nikada nije do kraja kompletiran. Procjene se razilaze, neki tvrde da nije stiglo nikad više od 40 posto sustava, drugi da je stiglo od 80 do 90 posto, pa neka istina bude u sredini. I Zubak se slaže s time da nije sve isporučeno, jer nije uplaćena nijedna rata. Negdje tijekom 1998. naš najveći vojni partner SAD navodno je sugerirao hrvatskom državnom vodstvu da odustane od kompletiranja sustava. To je ona klasična američka priča o "narušavanju postignute ravnoteže i balansa u regiji". Ista nas priča od istih autora prati i sada. Tako su lanseri odvojeni i spremljeni na jednu stranu države, a moćne rakete na drugi dio Hrvatske. Oni naši vojnici i časnici koji su u međuvremenu prošli i obuku za sustav i danas će kazati kako je to bila velika greška i velika šteta, jer Hrvatska nikada nije posjedovala moćnije oružje, a sve do danas de facto nema nikakav jači PZO sustav kojim se može braniti. Bude li sreće, sličan zapadni sustav nabavit ćemo za koju godinu. Nova SDP-ova vlast naslijedila je 2000-ih brigu i o plaćanju i o sudbini S-300. Ivica Račan smatrao je da treba platiti taj dug, vratiti sustav Zubaku i njegovim partnerima ili ga prodati. Stipe Mesić navodno je kupca pronašao u Iraku, ali i taj su posao spriječili Amerikanci. U međuvremenu je sustav pokazan SAD-u i Izraelu, kopirana je dokumentacija, a negdje 2003. navodno je SAD pokazao interes da ga otkupi ili nekako dobije. U aferi WikiLeaks obznanjeni su i zanimljivi dokumenti o Hrvatskoj i S-300. Tadašnji veleposlanik u RH Ralph Frank krajem 2003. šalje tajni memorandum ministru obrane Donaldu Rumsfeldu. U memorandumu stoji da su već dva hrvatska ministra obrane obećala, ali nisu osigurala transfer nekompletnog, no poželjnog sustava S-300. Kaže se i to da će taj sustav testirati američko ratno zrakoplovstvo i ocijeniti mogućnosti novih generacija borbenih zrakoplova SAD-a. No, kako je Franka upozorila tadašnja ministrica obrane Željka Antunović, na sudu je već trajao spor oko vlasništva između države i Zubaka. Amerikanci su na kraju pronašli nekakvu formulu da će Hrvatska ustupiti posjedovanje S-300, ali bez vlasništva, dakle S-300 je jednostavno posuđen SAD-u. To je, međutim, uglavila iduća vlada, ona Ive Sanadera, pa je sustav 2004. iščeznuo iz Hrvatske, ukrcan je na brod u riječkoj luci i poslan u SAD. To Hrvatska nikad nije službeno priznala. Pa je tako nastavljen maratonski spor sa Zubakom, kojeg su jednostavno, jedna za drugom, hrvatske vlade prepuštale na rješavanje onoj idućoj. Sve do ove odluke iz 2024., pravomoćne, da se sustav vrati Zubaku. Država se više ne može žaliti na tu presudu, teoretski može na proces i tražiti od Vrhovnog suda reviziju. No, presuda ostaje. Različite su procjene i o tome koliko bi bila novčana kompenzacija Zubaku. On je svojedobno tražio 200 milijuna dolara s kamatama od 2002., dakle, riječ je o stotinama milijuna dolara! Čiji ćemo grijeh izgledno morati plaćati jer je Hrvatska ostala dužna za taj sustav? Ovo nije prvi put da Vladi Andreja Plenkovića dolaze na naplatu stari neplaćeni računi. Hoće li ova presuda sjesti na proračun Ivanu Anušiću, ministru obrane, baš sada kad nam treba svaki dolar ili će i ova Vlada naći načina taj teret ostaviti nekom drugom? Vrijeme je da se ta stranica zatvori, pogotovo jer je S-300, kompletan ili krnji, svoju ulogu odigrao kada je bilo potrebno, u osvit Oluje 1995.