Ćamil Duraković: Srebrenica je grad nade, a ne grad mrtvih

U Srebrenici se danas obilježava 21. godišnjica genocida nad srebreničkim Bošnjacima što su ga 1995. počinili pripadnici tadašnje vojske i policije bosanskih Srba počinivši zločin genocida bez presedana u kojem je ubijeno više od osam tisuća Bošnjaka. U ekskluzivnom razgovoru za Večernji list načelnik Općine Srebrenica Ćamil Duraković objasnio je tko nije dobrodošao na komemoraciju i kako Vučićeva prošlost Bošnjacima BiH unosi nervozu te optužio predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da vodi primitivnu politiku. Među ostalim objasnio je zašto u Srebrenici hrvatsku predsjednicu Grabar-Kitarović zovu princezom.

Negiraju genocid

Vaša izjava da srpski čelnici nisu dobrodošli u Srebrenicu na obilježavanje 21. godišnjice genocida i ove je godine podigla tenzije. Zašto ste uputili takvu poruku?

– Javnost Srbije i cijele regije pogrešno je interpretirala moju poruku. Naime, Organizacijski je odbor 2. lipnja donio odluku u kojoj nije nikoga osobno prozvao, odnosno donio je jedan opći stav koji glasi da „zbog nemilih događaja iz prošlosti majke i preživjele obitelji žrtava genocida u Srebrenici smatraju da svaka osoba, bez obzira na to odakle dolazi, koja negira genocid u Srebrenici nije poželjna 11. srpnja na obilježavanju godišnjice genocida da se ne bi događale stvari koje bi mogle zasjeniti taj događaj te okrenuti medije i javnost u nekom drugom smjeru kao što je to bio slučaj lani zbog napada na srpskog premijera Vučića”. Nitko nije uputio poruku nikome osobno, pa ni državnom vrhu Srbije, već općenito svakome tko negira genocid. Zašto su mediji u Srbiji i Republici Srpskoj to dočekali na način da je netko njima poslao tu poruku, to morate pitati njih.Jako dobro znate da smo lani imali 20. obljetnicu, za nas jako važnu jer smo tog dana ukopali 175 žrtava genocida, a nakon napada na premijera Srbije Vučića malo je tko govorio o toj obljetnici, svi su govorili samo o tome tko je bacio kamen i tko je to organizirao. I ove ćemo godine u Potočarima ukopati 127 identificiranih žrtava genocida. Među žrtvama koje će biti ukopane 12 je maloljetnika, a najmlađi je 14-godišnjak.

Prema vašem mišljenju, zašto se premijer Vučić osjetio prozvanim i uvrijeđenim tom izjavom? Jeste li se čuli s njim u međuvremenu i hoće li ipak nazočiti komemoraciji?

– Osobno se nisam ni s kime čuo. Dobio sam samo poruku da je uvrijeđen. Ne znam zašto se našao prozvanim. Organizacijski odbor i ja osobno smo lani javno osudili napad na premijera Vučića jer smatramo da nije primjereno baciti kamenice na čelnika jedne države koji se došao pokloniti žrtvama. Vučićeva prošlost Bošnjacima BiH jednostavno unosi nervozu i ne želimo da ponovno dođe netko tko, ne daj Bože, može biti napadnut. Mi to jednostavno ne želimo. Lani se pokazalo da premijer Vučić nije dobrodošao, dočekan je zvižducima i uvredama, a na žalost, na kraju ga je netko i napao. Ne želimo da netko baca sjenu na naše žrtve koje trebamo ukopati, a zatim nama ostavi da se nosimo s posljedicama i nakon 11. srpnja. Mediji u Srbiji sada žele prikazati da mi zapravo ne smijemo ni izgovoriti tko to negira genocid. Osim što negiraju genocid, još nas napadaju i kažu da smo šovinisti, licemjeri i idioti, a sve to samo zato što želimo uputiti na istinu. A istina je da su se svi koji negiraju genocid, a to su, nažalost, svi dužnosnici Srbije, osjetili prozvanima i uvrijeđenima. Oni su ti koji se moraju suočiti s prošlošću i proći istinsku katarzu da u budućnosti više ne bi bilo više ovakvih napetosti.

Kako ocjenjujete suživot između Srba i Bošnjaka u Srebrenici nakon genocida?

– Srebrenica nikada neće biti kao prije genocida. Imali smo neviđen biološki gubitak ljudi koji nikada nećemo nadomjestiti. Štete nanesene u ratu dugo će trajati. Unatoč našoj teškoj prošlosti, mislim da građani Srebrenice, bez obzira koje nacionalnosti bili, ipak na neki način smognu snage da žive zajedno, idu naprijed i grade bolju budućnost. Ja nikad ne bih pristao na onu sintagmu da je Srebrenica grad mrtvih. Mislim da je ona ipak grad nade jer smo postigli neku razinu mira i suživota. Ono što me najviše veseli jest to da unatoč genocidu ima dosta pomaka i ljudi ipak pronalaze svoj zajednički život. Ono što na neki način ipak dijeli upravo je ta istinska katarza jer mi još kod naših sugrađana srpske nacionalnosti ne možemo primijetiti tu istinsku katarzu i priznanje genocida u prošlosti. To je jedini razlog zašto nas politika sa strane uspije podijeliti, kad se probude takve emocije, zauzmu se ti nacionalni stavovi od kojih nitko ne odstupa. Pomirenje je proces, a ne samo pružanje ruke nakon čega će se sve zaboraviti.

Srebrenica nikad neće biti ista

Koliko tvrdi stavovi Milorada Dodika mogu utjecati na pomirenje između Bošnjaka i Srba, s obzirom na to da je i on jedan od onih koji ne priznaju genocid u Srebrenici?

– On je jedna kontroverzna osoba na političkoj sceni BiH koja gradi svoju političku karijeru na tom nacionalnom primitivizmu. To je žalosno, ne za neke druge narode, nego za sam srpski narod jer postoji dio srpskog naroda u BiH koji je spreman na katarzu i razumije prilike u BiH. Mislim da on na neki način koči prije svega državu i da je njegov primarni cilj da što više nanese štete ovoj državi i da stvari nazaduju kako bi on mogao opstati na toj političkoj sceni. U suprotnom, kada bi se stvari normalno odvijale, njegov osobni politički kapacitet ne bi imao toliku težinu. Uvjeren sam da će kad-tad doći mladi ljudi i smijeniti ovu vrstu političara.

Nedavno ste u jednom svojem istupu u javnosti govorili o svojim školskim prijateljima srpske nacionalnosti. Isto tako, govorili ste o svojem bratu koji se oženio Srpkinjom. Kako su to Bošnjaci prihvatili?

– Nažalost, od toga je napravljena velika senzacija. A mislim da je većina Bosanaca i Hercegovaca koji vole ovu zemlju prošla katarzu odavno i da su spremni slijediti moj primjer. Iako danas mediji i u Srbiji i u Republici Srpskoj mene pokušavaju prikazati kao šovinista i licemjera, mi smo pokazali da smo iznad tog političkog nacionalnog primitivizma i da znamo graditi zajedničku budućnost. Ja ću ostati dosljedan. Kada treba napadati Vučića, ja ću ga napadati, a kada ga treba braniti, ja ću ga braniti. Što se tiče mog brata, on se oženio Srpkinjom. Oni imaju svoju ljubav, ali ona ne može promijeniti narod.

Kako su vaši roditelji reagirali kada im je rekao da će se oženiti Srpkinjom?

– Da budem iskren, nije postojalo ništa gore! Sada su snahu prihvatili, unuka isto, ali ne i njenu obitelj. Majka je u ratu izgubila dva brata, tri bratića i njoj je to bilo neprihvatljivo. Jedino da se svi izmiješamo, to bi bilo nešto. Recimo da Vučić oženi Bošnjakinju, ja Srpkinju i da to krene.

>> 'Srebrenica je bila kolateralna šteta pregovaračkog procesa u Daytonu'