'Budimo svjesni da se i u našim školama događaju okrutni incidenti koji, srećom, nisu eskalirali'

Pokolje u školama poput onog u Beogradu pratili smo na zaslonima kao nešto što se događa tamo daleko, u Americi, a sad se dogodilo tu, u susjedstvu. Nakon početnog šoka uslijedilo je preispitivanje jesu li djeca previše izložena nasilnim sadržajima na društvenim mrežama, kako to roditelji odgajaju djecu, tko su im danas uzori, jesu li to notorni treperi koji pjevaju o kurvama, ganovima i dopu? Jesmo li kao društvo dosad zatvarali oči i mislili da se takve tragedije događaju drugima?

- Ne mislim da smo zatvarali oči, ali kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno na prevenciji nasilja i edukaciji o nasilju, a pogotovo ne radimo dovoljno na intervencijama kada se nasilje među djecom događa. Kao kliničar, u svojoj praksi vidim da je tzv. bullying u školama još uvijek nedovoljno ozbiljno shvaćen, žrtve zlostavljanja vrlo često nemaju podršku kakva im treba u stručnim službama škole, a ozbiljno zlostavljanje tretira se kao razmirica među djecom, a žrtva je sustavno izložena nasilju vršnjaka i proživljava razne psihičke posljedice nasilja, od blažih do onih najtežih, uključujući i suicid. Odrasli su spremniji takve probleme gurati pod tepih, kao da kod nas još postoji politika nezamjeranja umjesto stručne podrške i intervencija, s neznanjem i nedovoljnom spremnosti da se problemi riješe. Zapanjujuće je susresti se s brojnim takvim primjerima u praksi u 21. stoljeću, kad se na sve strane propagira nulta tolerancija na nasilje, a odrasli nisu u stanju ili nisu spremni zaštititi dijete. Vršnjačko zlostavljanje se danas i proširilo u izvedbi, ono se ne događa samo uživo, nego i u virtualnom svijetu, na društvenim mrežama. Osobito zabrinjavajuće mi je da u praksi vidim sve češće i intenzivnije ne samo psihičko zlostavljanje, nego i fizičko - kaže klinička psihologinja Dina Čarija. U školama, dodaje, nema dovoljno zaposlenih psihologa.