Britanska vlada počela je raditi na novom planu za slučaj ozbiljne nacionalne krize, pa čak i rata. U Velikoj Britaniji sve se više govori o tome koliko je društvo zapravo spremno – i psihološki i organizacijski – za takav scenarij. Vlasti građane potiču da se pripreme na ozbiljne poremećaje u svakodnevnom životu, što uključuje i stvaranje zaliha hrane i pitke vode te jačanje otpornosti cijelog društva. Paralelno se radi i na tzv. "ratnoj knjizi", dokumentu koji bi trebao definirati kako država treba reagirati u velikoj krizi, a koji se desetljećima nije ažurirao.
Na ozbiljnost sigurnosne situacije upozorio je i načelnik britanskog Glavnog stožera Sir Richard Knighton. Ovoga je tjedna rekao da je zbog prijetnje iz Rusije riječ o "najopasnijem" razdoblju njegove 35-godišnje vojne karijere. No, stručnjaci upozoravaju da eventualna prijetnja Velikoj Britaniji ne mora izgledati poput klasične invazije. Povjesničarka Margaret MacMillan, autorica knjige "War: How Conflict Shaped Us", za BBC je rekla da građane više trebaju zabrinjavati mogući napadi na infrastrukturu, poput presijecanja podmorskih komunikacijskih kabela i hakiranja sustava o kojima ovisi funkcioniranje društva. Takvi oblici asimetričnog i kibernetičkog ratovanja, istaknula je, sve se brže razvijaju.
MacMillan smatra da su europska društva desetljećima naviknuta na pretpostavku da je mir normalno stanje koje će trajati. "Počinjemo prepoznavati da je rat nešto što nam je bliže nego što bismo željeli misliti", rekla je. Usporedila je potom današnju situaciju s razdobljem uoči Prvog svjetskog rata. I umirovljeni britanski general Sir Richard Shirreff smatra da postoji određena sličnost s ljetom 1914., kada se o mogućnosti rata govorilo, ali je većini ljudi stvarni sukob izgledao teško zamisliv. Iskustvo Prvog svjetskog rata pritom je značajno obilježilo europska društva. Nakon sukoba u kojem je poginuo velik broj britanskih vojnika, rat je u kolektivnoj svijesti izgubio raniju predodžbu o mogućem "slavnom" pothvatu i brzoj pobjedi.
Američki stručnjak poljskog podrijetla Andrew Michta, profesor strateških studija na Sveučilištu Florida, smatra da je Europa nakon završetka Hladnog rata postupno izgubila osjećaj neposredne sigurnosne prijetnje. Michta smatra da Velika Britanija, kao i mnoge druge europske države, ima vrlo nisku razinu psihološke pripremljenosti za moguće krizne situacije te da vlasti nisu dovoljno otvorene prema građanima kada je riječ o prijetnjama koje se nadvijaju nad Europom. "Nijemci su se tijekom posljednjih 30 godina potpuno razoružali. Velika Britanija također je uvelike razoružana, a što je najvažnije, razoružana je i mentalno. Nema spremnosti za ono što se događa jer političke elite ne obraćaju se javnosti na način kojim bi iskreno prikazale ozbiljnost situacije", rekao je Michta.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza početkom 1990-ih brojne su europske države započele višedesetljetno smanjivanje vojne spremnosti i drastično rezanje obrambenih izdataka, vjerujući da je prijetnja iz Rusije nestala. Michta kao primjer izdvaja snažnu ovisnost Njemačke o ruskim energentima koji su stizali plinovodima Sjeverni tok, kojima su se velike količine ruskog plina ispod Baltičkog mora transportirale do Njemačke. Prema njegovu tumačenju, Berlin je tada pogrešno vjerovao da se odnosi s Moskvom mogu kontrolirati političkim i gospodarskim sredstvima.
General Shirreff kao ključnu prekretnicu vidi rusku aneksiju Krima i početak rata u Ukrajini 2014. godine. Tvrdi da Rusija od tada vodi širi oblik sukoba protiv NATO-a, koji ne mora uključivati izravne konvencionalne napade. "Stvarnost je da Rusija vjeruje kako je u ratu s NATO-om još od 2014. godine. Nije riječ o konvencionalnom ratu, već o ratu čiji je cilj narušiti integritet država ili saveza koji su meta. Nikada ne bih podcijenio Ruse. Nije nezamislivo da pokušaju destabilizirati NATO, primjerice pokušajem preuzimanja kontrole nad Spitsbergenom, u norveškom arhipelagu Svalbard, ili nekim drugim neizravnim potezom. Na takve scenarije moramo biti spremni."
Istodobno, psiholog Jim Orford, profesor emeritus sa Sveučilišta u Birminghamu, upozorava da se priprema za rat ne smije temeljiti na pojednostavljenoj podjeli svijeta na neprijatelje i heroje. Prema njegovu tumačenju, društvo najprije mora biti psihološki pripremljeno, zatim počinje razmatrati mogućnost rata, a tek potom dolazi faza stvarnog sudjelovanja u sukobu. Orford smatra da se dio europskih društava već nalazi u fazi ozbiljnog razmatranja mogućnosti rata.
Stupanj spremnosti razlikuje se među europskim državama. Što su države bliže ruskoj granici, njihovo je stanovništvo, prema sugovornicima BBC-ja, svjesnije potencijalnih sigurnosnih rizika. Švedska je nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. napustila višestoljetnu politiku neutralnosti i pridružila se NATO-u. Ima sustav djelomičnog vojnog roka, u kojem se svi učenici po završetku srednje škole registriraju za vojnu službu, nakon čega vojska odabire dio kandidata. Vojna obuka može trajati do 15 mjeseci, a nakon nje građani ulaze u pričuvni sastav. Švedske vlasti pritom rade i na uključivanju civilnog stanovništva u krizne planove. Primjerice, identificiraju civilne inženjere s iskustvom važnim za elektroenergetski sustav kako bi ih u slučaju velikog poremećaja mogli brzo uključiti u funkcioniranje ključne infrastrukture.
Sličan pristup ima i Finska, koja s Rusijom dijeli granicu dugu 1287 kilometara. Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu i Finska je napustila vojnu neutralnost te se pridružila NATO-u. Finska ima obvezni vojni rok za muškarce, dok žene mogu dragovoljno služiti, a nakon služenja građani ulaze u pričuvni sastav. Prema bivšem državnom tajniku finskog Ministarstva obrane, umirovljenom generalu Arto Rätyju, takav sustav povezuje vojsku i civilno društvo. U Finskoj se za krizne situacije pripremaju i bolnice, vodne službe, javne institucije i druge organizacije. Svake se godine održavaju posebni tečajevi kriznog upravljanja za zastupnike, ministre, čelnike privatnih kompanija, javnih službi, zdravstvenog sustava, nevladinih organizacija i vjerskih zajednica. Finska, koja ima oko 5,5 milijuna stanovnika, ima oko 23.000 profesionalnih pripadnika oružanih snaga, ali i gotovo milijun obučenih pričuvnika. U kratkom roku može mobilizirati pričuvnu vojsku od oko 280.000 ljudi.
S druge strane, britanski obrambeni sustav znatno je manji u odnosu na broj stanovnika. Velika Britanija ima oko 70.000 pripadnika vojske, a 2025. godine izdvojila je 2,3 posto BDP-a za obranu. Finska je iste godine za obranu izdvojila 2,5 posto BDP-a. General Shirreff smatra da sadašnji broj britanskih vojnika nije dovoljan za scenarije velikog konvencionalnog rata te zagovara razmatranje nekog oblika vojne obveze. Kao jedan od mogućih modela navodi Norvešku, gdje se svi maturanti registriraju za vojnu obvezu, dok se dio njih poziva na jednogodišnju obuku. Nakon toga vraćaju se civilnom životu, ali ostaju dio pričuvnog sustava. "Ondje se svaki učenik koji završi srednju školu evidentira za vojnu obvezu, a potom prolazi jednogodišnju obuku nakon koje odlazi na sveučilište. Kada se kasnije natječu za posao, oni koji u životopisu imaju odsluženu vojnu obvezu smatraju se najboljim kandidatima. To je nešto što bismo trebali razmotriti. Politički čelnici moraju iskreno objasniti građanima situaciju, pogledati ih u oči i reći: ovo moramo učiniti kako bismo bili sigurni."
Bog ce vas kazniti novinarski crvi.