Branka Batinić, žena koja je sa Šurbekom igrala tango protiv nepobjedivih Kineza

U ono naše djetinje vrijeme stolni tenis skoro da je bio najvažniji pojedinačni sport. Desetoga travnja 1971. američki stolnotenisači bivaju prvi američki građani koji su u posljednjih četvrt stoljeća posjetili Kinu. Igraju prijateljske mečeve s kineskim domaćinima, koji se moraju dobro potruditi da gostima omoguće osvajanje makar počasnih poena, i tako se stvara kontekst za posjet predsjednika Richarda Nixona Pekingu. Rađa se pojam “ping-pong diplomacija”, a jedan do tada marginalan sport poprima golemu popularnost. Dvije godine kasnije u Sarajevu odigrava se Svjetsko prvenstvo, kojim biva otvorena Sportska dvorana Skenderija. Maskota je skakavac, koji među nogama čuva ping-pong lopticu. Nakon toga se stolovi za stolni tenis instaliraju po podrumima novogradnji, u društvenim i omladinskim klubovima i po privatnim garažima. Ping-pong igra i staro i mlado, a važnost jedne zajednice, koja je svoje samopotvrđivanje odvajkada tražila i nalazila u međunarodnoj politici i u sportu, biva mjerena uspjesima nekolicine silno moćnih i uspješnih igračica i igrača, koji će u sljedeća skoro dva desetljeća pobjeđivati većinu svojih europskih i svjetskih suparnika, te se povremeno nositi čak i s Kinezima, i Kineskinjama. A nikada ni u jednome sportu nije bilo takve nadmoći kakvom je Kina u stolnom tenisu vladala nad ostatkom svijeta. Govorilo se tada kako u Kini igra barem petsto igračica i igrača koji su nepobjedivi i za najbolje igračice i igrače u ostatku svijeta… Postojali su, međutim, izuzeci koji su mogli zaigrati protiv Kineskinja i Kineza. Pa ih katkad i pobijediti. Zbog njih, tih izuzetaka, i zbog mečeva koje iz djetinjstva pamtim s crno-bijelog ekrana televizora na Sepetarevcu, kada bih morao odgovarati na ono iritantno i nemoguće pitanje o najboljima svih vremena, rekao bih da je Dragutin Šurbek najveći među Hrvatima. Veći i od Mate Parlova, od kojega većih nema.