Regije, odnosno lokalna razina u konačnici preuzima veliki dio provedbe europskog zakonodavstva te su česti slučajevi redistribucije moći unutar države te pokušaja regija da ojačaju nadležnosti u odnosu prema središnjoj razini. Specifičan slučaj čine regije u decentraliziranim državama poput Njemačke, Belgije ili Španjolske koje su i prije pristupanja države Europskoj uniji imale osigurane administrativne, legislativne i financijske resurse te podijeljene nadležnosti sa središnjom državom u procesu donošenja odluka. Svaka od tih regija primjenjivala je neki tip strategije za održavanje pozicije moći nakon što se proces donošenja odluka u većini politika prenese na Bruxelles. Njemačke savezne države i španjolske autonomne regije (tzv. 'autonomne zajednice' koje uključuju i dvije 'povijesne regije' Baskiju i Kataloniju) često služe kao prikaz primjene dvije različite strategije s različitim ishodima u odnosu na središnju državu, ali i europsku razinu.
Njemačke savezne države pokušavaju suradnjom sa središnjom razinom ojačati svoj udio u procesu odlučivanja još od 1951. godine te su im nadležnosti u europskim poslovima po prvi put proširene 1957. godine, pružajući im mogućnost uvida u službene i neslužbene dokumente EU, izvještavanja Bundesrata o inicijativama, projektima te sudjelovanje u radu europskih tijela u okviru njemačkih delegacija. Njemačke savezne države prvi put su značajnije ojačale svoju poziciju prijeteći vetom na ratifikaciju Jedinstvenog europskog ugovora 1987. godine. Zbog opasnosti od blokade procesa, savezne države pozvane su na pregovore o ratifikaciji ugovora, što nakon toga postaje obaveza u slučaju da su u pitanju njihove specifične nadležnosti. Tek 1993. godine savezne države postaju legitiman i nezaobilazan akter. Pod prijetnjom blokade ratifikacije Mastriškog ugovora, savezne države po prvi put dobile su pravno obvezujuću i sveobuhvatnu moć sudjelovanja u procesu odlučivanja u EU. Od onda za prijenos ovlasti regionalne i nacionalne razine nužno je imati dvotrećinsku većinu na regionalnoj razini. I Bundesrat (regionalna razina) i Bundestag (nacionalna razina) moraju odobriti svaku promjenu osnivačkih ugovora kao i promjene važnijeg zakonodavstva. Savezne države odlučuju o njemačkoj pregovaračkoj poziciji, ali također imaju pravo zastupati Njemačku u Vijeću ministara u slučajevima da je područje na dnevnom redu spada u isključivoj nadležnosti regija. Općenito gledano, utjecaj saveznih država obilježen je tradicijom kooperativnog federalizma i stalnim pregovorima sa središnjom razinom.
U početnom razdoblju članstva Španjolske u EU nailazimo na slučaj stalnog sukobljavanja regija (esp. Comunidades Autonomas) sa središnjom razinom i izostanka jedinstvenog stava među regijama. Autonomne regije izgubile su moć suodlučivanja te su vrlo brzo intenzivirale rad na zaobilaženju države i razvijale direktne i često neformalne kontakte u europskim institucijama. Sve do 1994. godine, španjolska regionalna predstavništva nisu imala službeni status. Slučaj je odlukom Ustavnog suda riješen na dobrobit regija te od onda uredi predstavljaju savezne strukture. Tek 1994. godine španjolska je vlada omogućila autonomnim regijama službenu proceduru kojom je sedamnaest regija omogućeno sudjelovanje u procesu odlučivanja i provedbi europskih politika. Ta je procedura 1997. godine postala zakon prema kojem autonomne regije ipak nemaju moć predstavljanja u Vijeću ministara, ali u slučaju da su njihove isključive nadležnosti u pitanju, one su-odlučuju u oblikovanju španjolske pregovaračke pozicije.