Bolje u legendu nego u seniliju

Iako legenda o revolucionarnom zapovjedniku Ernestu Che Guevari živi i punih četrdeset godina nakon njegove smrti, mnogi nisu znali da je Che imao vremena i za privatni život. Dizao je revolucije i borio se protiv imperijalizma u Meksiku, Kubi, Kongu, Boliviji..., ali je imao vremena i za dvije ženidbe. Samo u drugom braku taj veliki ljubitelj Pabla Nerude imao je četvero djece. Njegova druga supruga Aleida March de la Torre odvažila se i napisala knjigu memoara “Sjećanja, moj život uz Che Guevaru” koja je prvo objavljena u Italiji, a odmah potom u Srbiji.

Naravno, gospođa Aleida koja je Chea upoznala tijekom revolucije, nema literarnog dara i to se bolno osjeća u knjizi. Ipak, knjiga nudi i nježne fotografije Chea kao zaljubljenog supruga i brižnog oca. Neke od njih snimio je sam, njihova dokumentarna vrijednost je neosporna.
Najlirskiji (i najuspjeliji) dijelovi knjige rezervirani su za ljubavna pisma koje Che piše svojoj Aleidi. Revolucionar zna pisati romantično, zanosno, pomalo i patetično, ali ipak to je autentično pismo kojem Aleida ne može konkurirati.

Iako izdavač piše da su memoari lišeni ratničke prenaglašenosti koja često odlikuje slično štivo o ratničkim vođama, nije u pravu. Aleida je i dalje zaljubljena i u Chea i u revoluciju.
Ništa joj na tom revolucionarnom putu nije sporno. Revolucija je čista kao suza, revolucionarni vođe živjeli su skromno kao i narod (što je u slučaju Chea vjerojatno i točno), ali je čudno da se Aleida ipak ne pita tko je i zašto Chea uporno slao da izvozi revoluciju. Očito je Kuba bila premala i za Fidela i za Chea.

I dok je Che ranim fizičkom odlaskom otišao u legendu, Fidel je korak po korak otišao u seniliju. No, ovakvim se otvorenim pitanjima Aleida u svojim memoarima ipak ne bavi. Romantična predodžba o velikom borcu i humanistu ovom knjigom nije nimalo pomućena. Che je tako dobio spomenik više, ali prava istina o njegovu životu još čeka pravog svjedoka.