Visok 67 metara, Vjesnikov neboder na adresi Slavonska avenija 4 desetljećima je bio nezaobilazan vizualni orijentir i simbol modernističkog optimizma Zagreba. Projektiran od strane arhitekta Antuna Ulricha na temelju natječaja iz davne 1957. godine, ovaj div od armiranog betona i stakla gradio se punih devet godina, od 1963. do 1972., kada je napokon primio svoje prve stanare. Inspiriran američkim poslovnim zgradama, ponajviše njujorškim neboderom Lever House, u trenutku dovršetka bio je jedan od najsuvremenijih u Europi. Njegova prepoznatljiva fasada od reflektirajućeg stakla u smeđim i narančastim tonovima priskrbila mu je popularni nadimak "Čokoladni toranj", dok je njegova konstrukcija omogućila tada revolucionarne "open space" prostore, idealne za užurbane novinske redakcije.
U svom zlatnom dobu, Vjesnikov kompleks bio je epicentar jugoslavenskog novinarstva, moćna medijska košnica iz koje su svakodnevno izlazila najutjecajnija tiskana izdanja. Bio je to dom ne samo dnevnog lista Vjesnik, po kojem je i dobio ime, već i Večernjeg lista, Sportskih novosti te kultnih magazina poput Studija, Starta, Arene, Svijeta i Vikenda. Generacije su odrastale uz stripove poput Alana Forda, koji su također tiskani u njegovu podnožju. Unutrašnjost zgrade bila je opremljena najmodernijom tehnologijom tog vremena; od pneumatske pošte koja je cijevima pod pritiskom slala poruke i materijale između katova, do šume antena na krovu koje su osiguravale vezu sa svjetskim novinskim agencijama. Bio je to grad u malom, simbol napretka, tehnološkog razvoja i informacijske moći.
Promjenom političkog sustava 1990-ih i dolaskom tranzicije započeo je polagan, ali nezaustavljiv pad Vjesnikova carstva. Proces pretvorbe i privatizacije, uz drastične preokrete na medijskom tržištu, ugasio je prvotni sjaj kompleksa. Redakcije su se jedna po jedna selile na nove adrese; Europapress holding (današnja Hanza Media) otišao je još 2003., Večernji list preselio se u Buzin, a posljednji broj Vjesnika, novina koje su neboderu dale ime, tiskan je 20. travnja 2012. godine. Konačni udarac zadan je 2022. gašenjem tiskare, čime je cijeli kompleks od trideset tisuća četvornih metara pretvoren u "neboder duhova", sablasno prazan i prepušten propadanju.
U godinama koje su uslijedile, neboder je postao simbolom svega što je pošlo po zlu – neuspješne privatizacije, gašenja tiskanih medija i nesposobnosti države i privatnih suvlasnika da iskoriste njegov ogroman potencijal. Država je postala većinski vlasnik s oko 61 posto udjela, dok su ostatak držale privatne tvrtke poput Allegheny Financial i Konzum plusa. Godinama su se vukli imovinsko-pravni sporovi, a ključna prepreka bilo kakvoj obnovi bio je neriješen postupak etažiranja. Jedini znak života dopirao je s petnaestog kata, odakle se emitirao program radija Laganini FM, kao posljednji medijski svjetionik u napuštenom divu.
Činilo se da se stvari ipak kreću nabolje kada je država preuzela aktivniju ulogu, uselivši Fond za obnovu u dio kompleksa i konačno privevši kraju dugogodišnji proces etažiranja. To je otvorilo vrata potencijalnoj revitalizaciji. Neslužbeno se govorilo o postojanju detaljnog projekta obnove koji bi "Čokoladni toranj" pretvorio u moderni poslovni centar, a stručnjaci za nekretnine, poput Bore Vujovića, isticali su njegov "fantastičan potencijal" i izvanredan položaj. Nada u novi život simbola Zagreba ponovno se probudila. Međutim, sudbina je imala drugačije planove. U noći 17. studenog 2025., malo prije ponoći, u zgradi je izbio katastrofalan požar. Vatra, koja je započela na 15. katu, vertikalno se proširila i zahvatila krovište, pretvarajući neboder u goruću buktinju. Unatoč naporima velikog broja vatrogasaca, unutrašnjost zgrade potpuno je uništena, ostavljajući iza sebe samo nagorjelu ljušturu kao tragičan spomenik jedne slavne ere i neizvjesnu budućnost ispisanu u pepelu.
Ovo je simbol stanja hrvatskog novinarstva