Napad roditelja doživjelo čak 93 posto nastavnika

U društvu u kojem svatko ima pravo vjerovati da bi bio bolji liječnik, pravnik, sportaš, knjigovođa, novinar, političar, u društvu u kojem nema sredine – osim krajnosti, ili ludila ili rijetke genijalnosti, teško je očekivati da će se priznati i shvatiti važnost i uloga obrazovnog sektora.

To je društvo koje već po navici živi u uvjerenju, da bi bilo tko, kad bi to poželio, bez pretjeranog truda, bio barem tri puta bolji nastavnik, učitelj i profesor u odnosu na one koje su na raspolaganje u učionicama dobila njihova djeca. Pritom, se uopće ne propituje vlastita, isključiva odgovornost odgoja iste te djece. Štoviše na scenu tada nastupa krajnost ludila u kojoj roditelji, čvrsto se grabeći za uvjerenje da bi oni taj posao radili bolje, od istih tih nastavnika očekuju i odgoj vlastite djece. Jer, škola je, pobogu, kad nam odgovaraju definicije odgojno-obrazovna institucija. Kad nam definicije ne odgovaraju, onda je to mjesto u kojem se zapošljavaju "budale", "idioti", "egocentrici majušna srca", "oni koji žicaju plaću, a tri mjeseca godišnje imaju noge u zraku", oni koje je baš zabavno, točno tamo pred kraj školske godine, ucijeniti samoubojstvom ili otkazom ako ne zaključe određenu ocjenu. Jer to su samo neke rečenice koje naša djeca u malim učionicama diljem zemlje prostiru pred nastavnike, profesore i učitelje. Kad tome malom nizu izgovorenih rečenica, koje bez dvojbe odražavaju odgoj, dodamo i one koje se prevale preko roditeljskih usta, dobijemo raspad sustava, koji je, ako ćemo biti krajnje iskreni, jedini sustav u našem društvu koji još koliko-toliko funkcionira. U tom raspadu iskrsnu i tako neki roditelji koji si zbog statusa i obrazovanja čak dopuste ušetati na samom kraju školske godine u učionice i zahtijevati izmjenu već zaključenih ocjena, baš kao što je to bio slučaj s našom prvom damom, ili pak dobijemo nastavnike koji toliko izlude da se u istim tim učionicama potuku s maloljetnicima i prekrše sve zakone i sva pravila. Sve odreda krajnosti, koje dovode do istog, zabrinjavajućeg osjećaja u cjelokupnom društvu – bijesa i nasilja, pa sad tko ih kamo i na koga usmjeri. Jer dok je nastavnik nasrtao na učenika (samo posljednji primjer), nitko se nije zapitao što bi to navelo odgojeno, pristojno i neproblematično dijete da se prvo profesoru unese u lice i primi ga za ruke ili što bi se dogodilo i što se događa u kući tog istog učenika – unašaju li se njemu u lice ili on to čini roditeljima, pa mu prešlo u naviku.