Bi li Krleža danas bio u HDZ-u i zašto hrvatska šutnja nikada nije bila politička, nego uvijek i isključivo intelektualna kategorija

U finalu protekle godine gledao sam i finalne utakmice Kutije šibica. Nakon dugo vremena. Iza mene je dahtala 2021. u kojoj sam uglavnom gubio polufinala, a onda i one utakmice za utješne medalje. Što ćete, nekad jednostavno tako ide. Prije sam bio opčinjen malim nogometom, dok nekako nije pretvoren u futsal. Ma što to bilo. I dok gledam Kutiju, dva su me pitanja zaokupila pa sam se potpuno otisnuo od utakmica; zašto više nema velikih “španera” i bi li Krleža bio član HDZ-a?

Prvo pitanje bilo je još i logično; gledajući ono što se zove ovovremenom Kutijom šibica, ne može čovjek ne zabezeknuti se u konstataciji kako nema više Vojske, Bajze, Ćosa, Štefa Pavlica. Gdje su se izgubili poete u nadmudrivanju sa zakonima fizike, kamo je nestao vic i humor igre, u kojoj su to svlačionici zaglavili umjetnici što su pogodak smatrali logičnim krajem majstorstva koje su težili pokazati prije egzekucije? Čini mi se da su u pravu oni koji tvrde da je to što su nekad postojali hakleri i španeri, a sada obični futsaleri posljedica činjenice da su “ukinute” asfaltne baze. Ne deru se više đonovi po turnirima na izlizanom asfaltu, po tim otocima urbanih euharistijskih slavlja. Sada je puno važnije ne primiti gol nego ga dati, a kad je tako, kako ljudi mogu očekivati da od takve “pepeizirane” igre dobiju bilo što. Malonogometne utakmice koje završavaju s 0:0?! Pa neka onda penale izvode na početku, neka nam ne lažu da misle odigrati nešto.