U Hrvatskoj je od 1918. pa sve do propasti bivše Jugoslavije na smrt osuđeno 1922 osoba, od toga 722 u Zagrebu. Podaci su to, doduše nepotpuni, koje je punih 30 godina po sudovima, iz knjiga i republičkih arhiva skupljala udruga Srbija protiv smrtne kazne (SPSK).
Baza podataka srpske udruge SPSK, piše Slobodna Dalmacija, obuhvaća dosjee o smrtnim kaznama iz Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije i SFRJ.
- Podaci nisu kompletni, pogotovo za razdoblje 1944. - 1951. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, smrtne kazne najčešće su izvršavane za ubojstvo i razbojništvo sa smrtnom posljedicom, ali i za terorizam. Od 1944. do 1951. smrtne kazne su izvršavane najčešće za razne oblike političkih krivičnih djela protiv naroda i države - pojasnili su iz udruge SPSK.
Smrtne kazne u Kraljevini SHS također su najviše izricane za ubojstvo, a izvršavale su se na razne načine, najčešće vješanjem ili streljanjem. Od 1918. do 1940. izrečeno je oko 904 smrtne kazne, a izvršena 291 smrtna presuda. U prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata smrtne kazne su u velikom broju svakodnevno izricane kolaboracionistima i ratnim zločincima, ali i “narodnim neprijateljima“, tj. svima onima koji su se protivili novom komunističkom režimu pa se tako procjenjuje da je izvršeno oko 10 tisuća smrtnih presuda.
Od 1950. do 1958. godine u Jugoslaviji je smrtnih presuda bilo 229. Osim streljanja i vješanja prije 150 godina, ljude se pogubljivalo i na puno okrutnije načine: lomljenjem na kolu (kada bi se osuđenik stavio na veliko kolo, a potom bi mu slomili udove i tako ga ostavili da izdahne), odsijecanjem glave i šibanjem. Nabijanje na kolac, turska kazna, se bilježila i na ovim područjima što je slikovito opisao i Ivo Andrić u romanu “Na Drini ćuprija”.
Vješanje u Jugoslaviji je ukinuto 1959. godine, pa je jedini zakonski način pogubljenja ostalo streljanje i to bez prisustva javnosti.