Alla Tatarenko, rat protiv Ukrajine i heliocentrični sustav hrvatske književnosti

Alla je stigla u Zagreb i vlada blaga pomutnja. Tu je po akademskim, predavačkim poslovima - šifra Erasmus! - smještena je u rezidenciju Hrvatskoga PEN- centra, i oko nje se u koncentričnim krugovima, koji se, naravno, međusobno ne dodiruju ni u beskraju Svemira, okupljaju hrvatski pisci, profesori književnosti i prevoditelji, njezini prijatelji, poznanici ili oni koje je susretala samo u tekstu, i tako se nakratko, na tih nekoliko dana koliko Alla ostaje u Zagrebu, spontano formira jedna živa književnost.

Gotovo po heliocentričnom principu, gdje ulogu Sunca, privremenog Sunca hrvatske književnosti, preuzima jedna profesorica iz Lviva (kako ovaj grad nazivaju Ukrajinci, ili Lavova, kako ga, slijedeći vlastitu jezičnu tradiciju, povezanu s poljskim imenom grada, slobodno nazivaju Hrvati), prevoditeljica i, što je ipak mnogo važnije, čitateljica naše književnosti, formira se nešto što samo po sebi inače ne postoji. Mi ćemo, nalazeći se s Allom, udijevajući sebe i svoje ljudske taštine u njezin zgusnut dnevni raspored, dobro paziti da se slučajno ne sretnemo s onima drugim, s kojima, samo zahvaljujući Alli, činimo jednu književnost. Ili, preciznije rečeno, pazit ćemo da se ne susretnemo s nekima od njih: s onima koji su nas nastojali protjerati iz Hrvatske, s onima koji bi nas ubili kada bi to ikako moglo biti legalno, s onima koji su sve to mirno gledali i tvrdili da se ne događa ništa, s onima za koje mislimo da su naprosto neugodno slabi pisci…