Akcija Britanaca požurila je Tuđmana i Gotovinu

Desetak dana pred početak operacije Oluja, hrvatsko političko i vojno vodstvo bilo je još daleko od odluke o njezinu pokretanju. Naprotiv, izgledi za konačno pokretanje oslobodilačke akcije nisu bili najbolji. Planovi su bili, više-manje gotovi, vojne snage pripravne, no diplomacija se još uvelike mučila dobiti zeleno svjetlo od međunarodne politike.

Knin “na dlanu”
Sredinom srpnja 1995., Hrvatske oružane snage, predvođene generalom Antom Gotovinom u akcijama “Cincar 94”, “Zima 94”, “Skok 1” i “Skok 2”, uspjele su očistiti sjeverni i južni prostor duž Livanjskoga polja. Pred vojskom su stajala srpska uporišta - Grahovo i Glamoč. Vojna je logika govorila da iza toga slijedi potpuno zauzimanje Dinare, nakon toga središte pobune, Knin, postaje dostupan “na dlanu”.

U isto vrijeme bihaćka enklava, napučena s oko 250.000 Bošnjaka i malo Hrvata teško je odolijevala združenim napadima srpskih snaga iz RS i RSK. Pad enklave bilo je pitanje dana. Amerikanci su bili posebno zabrinuti, jer nisu željeli dopustiti ponavljanje još jedne Srebrenice. S time što su američke procjene govorile da bi pad Bihaća u srpske ruke moguće rezultirao s, oko, 40.000 ljudskih žrtava i rijekom više od 200.000 izbjeglih Bošnjaka.

Amerikanci su bili razočarani i nezainteresiranošću svojih saveznika u BiH, Britancima i Francuzima, koji se nisu žurili rasporediti svoje snage između Srba i Bošnjaka pred Bihaćem.

Britancima je bilo jasno da će Hrvati udariti na Dinaru i time otvoriti put za udar na Knin. Znali su da u hrvatskom vojnom vrhu prevladavaju časnici odgajani na zapadnoj vojnoj logici i da će Tuđmana uvjeriti da glavni udar mora ići na Knin kao tzv. gravitacijsko središte. Kreću, stoga snagama ojačanog bataljuna, jačine jedne brigade prema Dinari.

Radilo se o britanskim snagama za brzo djelovanje (RRF). Hrvatsko vojno i političko vodstvo u BiH čini sve da ih uspori i ne propusti. Dužnosnik UK veleposlanstva Chris Poole 21. je srpnja zatražio prijam u MVP-u u Zagrebu, te se, u razgovoru s dr. Ivanom Šimonovićem žali na probleme s vođom Hrvata, Krešimirom Zubakom. Hrvati Britancima priječe nesmetano kretanje, iskrcaj i prijevoz oružja. Britanci tvrde da “zbog sprečavanja širenja sukoba” traže raspoređivanje duž Dinare.

Tuđman i Šušak, koji odrađuje svoj dio posla s američkim ministrom obrane Perryjem, odlučuju se za preokret. Već idućeg dana, 22. srpnja Tuđman i Izetbegović potpisuju “Splitski sporazum” o zajedničkim vojnim akcijama u BiH. Tuđman naređuje Zbornom području Split da s HVO-om 25. srpnja krene u napadnu operaciju “Ljeto-95”.

Gotovinine snage kreću i do 30. srpnja zauzimaju Bosansko Grahovo i Glamoč. Izbijaju na vrhove Dinare. Istodobno počinje provođenje još triju operacija. Napadne - Oluje, te dviju jednako važnih, obrambenih. U istočnoj Slavoniji operacije pod kodnim nazivom “Fenix”, na južnom bojištu operacije “Zid”.

Bezuvjetna integracija
Nakon osvajanja Dinare, Hrvatska pokreće i svoju diplomaciju i pregovarači u Ženevi dobivaju stav iz Zagreba - od pobunjenih Srba tražiti bezuvjetnu mirnu reintegraciju. Plan Z-4 nije odgovarao Hrvatskoj jer bi jamčio srpsku državu unutar RH. No, tada pobunjeni Srbi čine veliku grešku.

Hrvatski obavještajci snimaju razgovor srpskog pregovarača u Ženevi, Prijića sa šefom pobune Martićem. Doznaju da će Srbi odbiti i plan Z-4. Tek tada donosi se konačna odluka o pokretanju Oluje, uz znanje i razumijevanje i SAD-a.