Abortirao sam dijete vlastitoj ženi i bio ponosan

Pred hrvatskim čitateljima uskoro će se naći šokantna ispovijed “kralja abortusa” dr. Bernarda Nathansona, koji je bio jedan od utemeljitelja Nacionalne akcijske lige za pravo na abortus i jedna od ključnih osoba za legalizaciju pobačaja u SAD.

On je, kako sam navodi, obavio na tisuće pobačaja (uključujući i onaj vlastitoga djeteta), a kao ravnatelj najveće klinike za abortuse na svijetu preuzima na svoju savjest više od 75.000 pobačaja.

Dr. Nathanson je i autor filma “Nijemi krik”, koji je prije nekoliko godina uznemirio hrvatsku javnost nakon prikazivanja na satovima školskog vjeronauka zbog brutalnih scena komadanja fetusa u majčinoj utrobi. No, detalji iz knjige, koju je Večernjem listu ekskluzivno ustupio splitski izdavač “Verbum” i koja će se uskoro naći u hrvatskim knjižarama, nama se čine još šokantnijima.

“Bio sam jedan od onih koji je najavio ovo barbarsko vrijeme. Sve sam učinio da dođe do legalizacije abortusa, da abortus bude dostupan svim ženama, da mogu abortirati samo ako to žele. Bio sam jedan od trojice osnivača National Abortion Rights Action Leaguea, osnovana 1968. godine. Bio sam na čelu najveće klinike za abortuse u SAD-u i kao njezin ravnatelj nadgledao desetke tisuća abortusa. Osobno sam izvršio na tisuće abortusa.

Kako se to moglo dogoditi? Kako sam to mogao učiniti”, pita se dr. Nathanson na početku svoje životne ispovijedi, a dio odgovora daje i kroz vlastiti primjer, u detalje opisujući kako je supruzi napravio pobačaj zajedničkog djeteta.

“Kako to izgleda prekinuti život svome vlastitom djetetu? Bilo je aseptički i u skladu sa zahtjevima struke”, piše on.



Nisam ništa osjećao...
“Ona je dobila anesteziju u operacijskoj dvorani glavne gradske bolnice. Ja sam dobro oprao ruke, odjenuo liječničku halju, navukao rukavice, kratko pročavrljao sa sestrom, sjeo na malenu metalnu stolicu bez naslona ispred operacijskog stola (prethodno sam je još jednom pregledao kako bih utvrdio u kojem je mjesecu trudnoće i kolika je dužina maternice) i uvukao joj Auvardovo zrcalo u vaginu, premazavši prije toga taj dio tijela antiseptičkom otopinom.

Zatim sam zgrabio grlić maternice s dva tenakuluma (kukama), uštrcao joj otopinu pitressina (lijek koji učvršćuje zid maternice kako bih mogao što lakše procijeniti njezinu veličinu i kako je ne bih probio), sondirao dubinu maternice (sonda je dugačak čelični instrument koji na sebi ima oznake u centimetrima i koji pokazuje koliko duboko instrumenti mogu ići unutra bez opasnosti za ženino zdravlje), zatim sam grlić maternice raširio sjajnim čeličnim rastezačima koji na sebi imaju oznake u stupnjevima.

Nakon što je grlić bio raširen do željenog promjera, uvukao sam u maternicu šuplju plastičnu usisnu cijev i dao znak glavom sestri da uključi usisavanje.

Nakon što je manometar pokazao da vrijednost negativnog tlaka iznosi pedeset i pet milimetara, počeo sam s tom cijevi prelaziti po unutrašnjosti maternice, promatrajući kako komadi tkiva ploda prolaze kroz šuplju prozirnu cijev na putu prema vrećici načinjenoj od gaze gdje će biti sakupljeni, pregledani i nakon toga poslani u laboratorij za patologiju kako bi se potvrdilo da je tkivo fetusa − eufemistički rečeno − očišćeno”, opisuje taj pobačaj u svojoj knjizi “kralj abortusa”.



“Kunem vam se da nisam osjećao ništa osim zadovoljstvo što sam uspio to izvršiti i ponos što sam stručnjak u svom poslu”, tvrdi on i dodaje kako je u svom životu pobacio mnoštvo nerođene djece svojih prijatelja, kolega, slučajnih poznanika, pa čak i svojih profesora.

“Nikad nisam ni najmanje posumnjao, nikad me nije obuzeo ni najmanji tračak sumnje da činim golemu uslugu onima koji su od mene to tražili”, piše u svojoj poluautobiografiji.

“Slomio” ga ultrazvuk
Ipak, njegovoj profesionalnoj hladnokrvnosti došao je kraj u trenutku kada se počeo služiti ultrazvukom.

“Nakon što sam vidio sliku bebe na zaslonu ultrazvučnog aparata, više jednostavno nisam mogao to raditi. Međutim, ovo ‘obraćenje’ bilo je samo plod empirijskog uvida u stvarnost”, prisjeća se svojih prvih susreta pregleda trudnica ultrazvukom.

“Ultrazvuk nam je omogućio uvid u jedan posve novi svijet. Prvi put mogli smo zaista vidjeti ljudski fetus, odrediti mu veličinu, vršiti opažanja na njemu, gledati ga, doista – uspostaviti emotivni odnos s njim i zavoljeti ga.

To sam i činio. Slike fetusa što ih dobivamo pomoću ultrazvuka ostavljaju nevjerojatno snažan dojam na gledatelja”, piše nekadašnji “kralj pobačaja”, prisjećajući se kako je sredinom sedamdesetih na gornjem katu bolnice ubrizgavao otopinu vode i soli u maternicu žene u dvadeset trećem tjednu trudnoće, a samo jedan kat niže pomagao sam trudnici u trudovima, također u dvadeset trećem tjednu, i pokušavao spasiti njezinu bebu.

S vremenom je počeo sve više sumnjati u opravdanost žena da zahtijevaju pobačaj i od najvećeg zagovornika pobačaja polako se počeo transformirati u protivnika. Moralne dvojbe postajale su mu sve nepodnošljivije i krajem sedamdesetih radio je samo pobačaje ženama koje su bile žrtve silovanja ili incesta

.

“Završio” u vjeri
– Započevši svoj put unutarnje preozbrazbe, shvatio je da svako živo biće ima pravo na život. Prestao je raditi abortuse i postao jedan od predvodnika pro-life pokreta.

Svjetsku javnost posebice je šokirao filmom “Nijemi krik” u kojemu je po prvi put uz pomoć ultrazvuka zorno prikazao što se događa tijekom abortusa – kaže mr. Petar Balta, urednik knjige i glavni urednik Verbumovih izdanja.

– S vremenom, ne samo što je promijenio svoj stav prema pobačaju nego je nastavio svoju duhovnu potrebu. Shvativši da se potupna istina o čovjeku i životu nalazi samo u Isusu Kristu, na koncu je prigrlio vjeru te je kršten u Katoličkoj crkvi – kaže mr. Balta i dodaje da zbog svega ovoga Nathansonovu autobiografiju mnogi drže jednom od najvažnijih autobiografija 20. stoljeća.