Iako je debelo zagazio u deveto desetljeće, Antun Vrdoljak u odličnoj je formi. Planirao sam s njim napraviti jedan lagani ljetni razgovor o filmu i televiziji, ali je bilo nemoguće preskočiti politiku. Vrdoljak je svjedok suvremene hrvatske povijesti od Drugoga svjetskog rata do danas.
Govori živopisno i zanimljivo pa, kada prepričava anegdote iz svog zanimljivog života, besprijekorno imitira pokojnog Jožu Pankretića, Josipa Vrhovca, Fabijana Šovagovića, generala Ivana Šibla i maršala Tita. U elitnom dijelu Zagreba u dvorištu njegove luksuzne ali ne i pretenciozne vile razgovarali smo više od tri sata.
Kada ste se odlučili baviti filmom?
Imao samo 12 godina kada je u Imotski došlo prvo kino. Mi smo se skrivali od bombardiranja u jednoj pećini na Modrom jezeru. Tamo je došao jedan strašno smiješan čovjek koji je bio šareno odjeven. Imao je kariranu košulju i hlače koje su u to vrijeme bile senzacija. On je u toj pećini vrtio na jednom platnu film Kristova smrt. Meni se to svidjelo pa sam mu počeo asistirati. Kasnije sam upoznao njegova sina Gerharda Ledića, novinara Večernjeg lista, kojega malo tko u bivšoj državi nije znao. Kada je otišao Gerhardov otac, opet nismo imali kino u Imotskom. Međutim, kako je on meni puno govorio i naučio me o filmu, onda sam ja s Vladom Gotovcem odlučio napraviti film. Moj pokojni ujak, koji je bio stolar, napravio je jedan mali projektor na kojemu su bila dva baterijska povećala.
Kada je to bilo?
Mislim 1943. Crtao sam stripove tušem i provlačio ih kroz projektor. Mama nam je dopustila da imamo “projekcije” u konobi. Vlado Gotovac naplaćivao je ulaznice. On je bio menadžer.
Znači, u djetinjstvu ste se intenzivno družili s Vladom Gotovcem?
Bili smo u istom razredu.
Kasnije je to prijateljstvo puklo?
Nije. Nikada. Dapače.
Čak ni devedesetih kada ste bili visoko u HDZ-u?
Ne. Mi smo politički stajali dijametralno suprotno, ali naše je prijateljstvo bilo vrlo dobro.
Nakon male mature u Imotskom otišli ste na školovanje u Osijek. Tada ste već znali da ćete studirati režiju?
Ne, ni govora. Nemam pojma. Mene je više zanimala literatura, a nagovarali su me da se bavim slikarstvom jer sam jako dobro crtao. Ima jedna zgodna anegdota. Fabijan Šovagović išao je sa mnom u razred. On je od 12 mogućih imao 11 jedinica.
Mislim da je takav učenik bio i njegov sin Filip.
To ne znam. Šovo je bio poseban čovjek. On je bio dendi. Nosio je dendi frizuru. Imao je strica koji ga je jako volio i uzdržavao jer nije imao tatu. Šovo bi se, kada bi ga profesor zvao, podigao malo i rekao: “Zapišite vi meni jedinicu pa ću se ja drugi put javiti”. I kada je došlo do zaključivanje ocjena, profesor dolazi do Šovagovića i vidi da od 12 predmeta ima 11 zaključenih jedinica. Zatim pogleda prema meni i kaže da mu nacrtam dvije slike. Ja nacrtam i Šovo dobije četvorku. Jedinu pozitivnu ocjenu.
Kasnije su Šovagović i Gotovac izgradili uspješne karijere. Jeste li tada naslućivali da će napraviti nešto veliko?
Šovo je bio osobit čovjek. On ima neke osobine koje su rijetke. On je apsolutno moralan čovjek. Milijardu posto moralan. Čisti moral, čist kao suza.
U Imotskom bi rekli da je malo previše moralan, da ne zna “za sebe”?
Ne bi. Bilo je u Imotskom takvih ljudi. U cijelom svijetu ima takvih ljudi. Nema ih previše, ali ih ima. Drugo, Šovo je bio nezainteresiran. Pao je u petom razredu gimnazije i otišao u tehničku školu. Završio je srednju tehničku školu koja je trajala tri godine. Zatim odlazi u svoje selo Ladimirevce za referenta građevine. Sagradio je jednu cestu koja je išla kroz ravnicu, ali je imala jedan zavoj od 90 stupnjeva koji nijedan automobil nije mogao svladati (smijeh). Svi su “letjeli” u kukuruze. On mi je to kazao pa smo se smijali.
A Gotovac?
On je nakon male mature otišao u Zagreb, a ja u Osijek. Mi smo se tada samo ljeti viđali. Praznike smo provodili u Imotskom i baš smo se intenzivno družili. On je često znao ostati spavati kod nas. Bio je sin jedinac pa mu je vjerojatno bilo dosadno kod kuće.
Je li bilo rivaliteta između vas i Gotovca?
Ne, ne.
Tko je više čitao?
Čitali smo gotovo paralelno. Čitali smo iste knjige. S tim da Gotovčevi, za razliku od nas, nisu imali knjižnicu u kući. U mojoj se kući čitalo jako mnogo. Moja je sestra čitala više nego cijeli moj razred iz gimnazije. Gotovac je čitao dosta. Vlado je htio biti pisac. To je bila njegova opsesija.
Vi ste relativno dobro plivali u Titovu komunizmu?
Ne, kako dobro. Vraga dobro. Bio sam dobar đak, a svi su dobri đaci bili u opasnosti da ih prime u Partiju. Ja sam imao velikih problema u internatu u Osijeku jer, ako ne budem dobar đak, izletjet ću iz internata i onda je gotovo sa školom. Ako sam dobar đak, onda evo njih s pristupnicom.
Pa kako ste onda izbjegli ulazak u Partiju?
Pa tako što sam svako jutro prije zore išao na misu. I kada se to otkrilo, onda me više nisu zvali u Partiju.
Znači, nikada niste bili u Partiji?
Ne, nikada. Sjećam se da me Savka 1969. i 1970. molila da uđem. Govorila je: ”Molim te, upiši se, ja ću ti dati karanfil, ja ću te primiti”. Ja sam joj odgovorio: ”Savka, ja bih ušao da mi ćaća nije živ. Što ću reći ćaći?” (smijeh)
Vi se praktično od Drugoga svjetskog rata družite s hrvatskom intelektualnom i političkom elitom. Tko vas je najviše impresionirao?
Pa i po inteligenciji i erudiciji Ranko Marinković. Iako sam i druge poznavao. Odlazio sam Krleži na razgovore na njegov zahtjev. Krleža je tražio da dođem k njemu na razgovor nakon filma “Kada čuješ zvona”. General Ivan Šibl rekao mi je da je bio na večeri kod Krleže kojemu se svidio moj film i prenio mi da bi Krleža želio sa mnom razgovarati.
Znači, vi ste imali redovne seanse kod Krleže?
Da. Redovite. Čak sam imao čast da me dva-tri puta odvede u Palace na ručak.
Imate li neku zgodnu anegdotu s Krležom i Marinkovićem?
Marinković i ja sjedili smo u Palaceu. I Krleža je naišao, imao je on tamo društvo, ali je došao za naš stol pozdraviti nas. Rekao je da mu se jako sviđaju Ruke, da je to sjajna knjiga. Baš je ishvalio Ranka na veliko. I to kako Krleža zna. Onda mu se u jednom trenutku činilo da je previše hvalio Marinkovića pa je rekao: “Ja ću vas priznati za pisca tek kada napišete roman.” Ranko je zajedljivo odgovorio: “A vi ste napisali roman?” Krleža je odgovorio da je napisao nekoliko romana. Ranko je na to rekao da nije to primijetio.
Koliko je Krleža pomagao hrvatskim intelektualcima koji su imali problema s komunističkim režimom?
Krleža je imao vrlo zatvoren krug ljudi s kojima se družio. Nije se previše oduševljavao ljudima i njihovim sposobnostima.
Je li želio pomoći?
Nikada nisam tražio pomoć niti znam da je netko od njega tražio pomoć. Kada se iz Karađorđeva vratio general Ivan Šibl, nazvala me njegova žena i rekla da se Ico vraća i da bi htio da se vidimo. Mi smo već imali informacije da se u Karađorđevu dogodila katastrofa. Našli smo se u Gradskom podrumu. Kada smo silazili niza stube, Krleža je taman odlazio iz lokala. Šibl mu je prišao i pozdravio ga. Krleža ga je pozdravio vrlo suzdržano. Nisam prisluškivao taj razgovor, ali sam vidio da je Šibl valjda htio reći da im treba nekakva pomoć. Tada je Krleža počeo naglas govoriti: ”Sada me pitate. Što niste pitali ranije? Sve ste radili svojom glavom.”
Vi za vrijeme komunizma niste mogli dobiti Zlatnu arenu za režiju?
Nikako. Sjećam se, kada smo radili film “Povratak”, predsjednik žirija bio je Ivo Vrhovec (visoki partijski dužnosnik u Hrvatskoj i Jugoslaviji, nap. a.), a članica žirija Božidarka Frajt. Vrhovec mi je rekao da je film sjajan, a on je nekada bio direktor Jadran filma pa je valjda imao pravo reći je li neki film dobar ili nije dobar. Večer uoči dodjele nagrada sjedimo Boris Dvornik i ja u Domu mornarice kada dolazi Vatroslav Mimica i pita me zašto ne častim. Ja sam ga upitao zašto bih trebao častiti, a on mi je rekao da sam dobio Zlatnu arenu. Mimica nam je rekao da je upravo završena sjednica žirija. Mimica je bio informiran jer je bio član Centralnog komiteta. Prema tome, znao je sve. Pozvao sam ga da s nama nešto popije. Još su došli Stipe Delić, Vladimir Tadej i Mate Relja pa smo počeli pijuckati i pjevati. Mi smo dobro pjevali.
Svi Dalmatinci?
Da. Pjevali smo ovo što danas pjevaju klape.
Kao što su pjevali Ivo Sanader i Božidar Kalmeta.
Ne znam ja to. Mi smo pjevali i bogami se popila koja litra vina više. Negdje oko tri sata ujutro došao je moj brat Marko i upitao me: “A što ti to častiš?” Ja sam rekao da smo dobili Zlatnu arenu. Marko je samo dodao: “Nema je više.” Žiri se ponovno sastao i poništio odluku.
Sada ste rekli da je Mimica bio član CK. Znači, bez političkog zaleđa nije se ništa moglo?
Ništa. Ništa.
Tko je od poznatih redatelja imao najjače političko zaleđe? Tko je uvijek mogao računati na neku nagradicu?
Mimica je bio privilegiran. Bulajić je ratovao sam. On je otimao (smijeh). Kada Bulajiću nisu dali, on je sam uzeo.
Kako je to uzeo?
Istina je da je Bulajić napravio veliku aferu oko mog filma “Povratak”. Tito je uvijek gledao na Brijunima filmove i dođe vijest da se Titu svidio moj “Povratak”. Tada je član Predsjedništva Jugoslavije s Kosova u Titovo ime napravio prijam za sudionike festivala. Dođe njemu Bulajić i kaže: “Čujem da će drug Tito doći na Vrdoljakov film.” Ovaj mu je odgovorio da oni ne pitaju druga predsjednika u koji će “bioskop ići”. Bulajić ga je zatim upitao hoće li pozvati Savku i Tripala. Ovaj je upitao zašto. Bulajić je rekao: “Vrdoljak je bio njihova perjanica pa, kada će dobiti to što će dobiti, onda bi bilo dobro da pozovete i njih.” Onda je ovaj član Predsjedništva pozvao konobara, stavio čašu šampanjca na poslužavnik i napustio prijam. Ali imalo je to efekta. Nama su dali nagradu pa su je uzeli, dok je Bulajić nakon toga dobio nagradu.
Kažete da je film bio jako bitan Lenjinu i Titu. Koliko je Tito imao svoji doušnika u filmskome svijetu?
Ma ne. Nije Tito organizirao špijune. Oni su sami trčali.
Znači, bilo je toga. Vi pijete nakon festivala i razgovarate, a onda vas sutra netko “cinkari”?
To je bilo sve organizirano. Mali je to festival. Sve skupa stotinjak ljudi i to ste mogli kontrolirati.
Tajna služba je to kontrolirala?
Tajna služba je sve kontrolirala. Pogotovo sve što je bilo blizu Brijuna.
Vi ste imali problema u komunizmu, ali kada je na vlast došao Franjo Tuđman, onda ste preuzeli film i televiziju. Sve ste nadoknadili.
Neki je dan jedan filmski kritičar rekao da je devedesetih Vrdoljak širio šovinizam kroz film. Mene zanima koji su to filmovi i što je to Vrdoljak mogao napraviti. Ja sam Boži Biškupiću bio savjetnik za film, ali ja nisam odlučivao o snimanju filmova. Bila je natječajna komisija koju su vodili Nikola Tanhofer, Pavle Pavličić i Mate Kukuljica. Dakle, tri nadbiskupa hrvatske kinematografije.
A iza njih je bio papa Vrdoljak koji je to sve vodio?
Hoćete reći da sam ja njima govorio što će raditi?
Ne možete reći da niste imali utjecaja.
Nisam. Nije mi to trebalo.
Sadašnji ravnatelj HTV-a Goran Radman bio je krajem osamdesetih direktor HTV-a sa samo 28 godina. Što je trebao napraviti da dođe na tu poziciju?
On je bio predsjednik Saveza socijalističke omladine. Kada je Tito umro, bilo je pitanje hoće li se trčati štafeta ili ne. Štafeta se trčala, došla je na stadion sa svim spektaklom, a onda ju je primio Radman. Njemu je predana štafeta umjesto Titu.
On je provjereni partijski kadar?
Bio je nada.
Sada, nakon 23 godine, ta nada ponovno dolazi na čelo HTV-a.
Nije došao on, došla je njegova partija.
I zašto su po vama izabrali Radmana, a ne nekoga drugog?
On se natjecao za taj položaj. On je bez sumnje obrazovan, bistar i elokventan čovjek. U onoj ponudi koja je bila, a ona je bila selektirana, on je bio najbolji.
Pa kako se on snalazi po vama?
Nemam pojma.
Pa čitate po novinama?
Ne. Samo sam se zapanjio kada je dao izjavu da mu je san ili uzor napraviti televiziju kakva je sedamdesetih godina bila Zagrebačka televizija. Sedamdesetih godina Zagrebačka televizija bila je zvučnik Centralnog komiteta. Sedamdesetih godina nema nijednog hrvatskog intelektualca koji ima pristup Zagrebačkoj televiziji.
Nije sporna samo njegova izjava nego i hrvatska šutnja nakon toga. Nije bilo žestokih reakcija.
Reagirali su, kako ne. Ali gdje ćete to objaviti. Stanje javnih glasila u Hrvatskoj gore je nego što je ikada bilo. Apsolutno.
Moram vas pitati o vašoj ulozi na HTV-u devedesetih. Optužuju vas da ste nekim novinarima zabranili dolazak na TV?
Stalno se govori da su otpušteni mnogi ljudi, ali neka se javi jedan koji je dobio otkaz.
A to da im je bilo zabranjeno doći na HTV i da su bili na čekanju?
Nama je jedno devet odašiljača bombardirano. Mi smo imali vojnu jedinicu koja je čuvala televiziju, imali smo naokolo postavljene mine. Mi smo svaki dan očekivali desant. Tada smo imali dva programa i bile su to uglavnom vijesti. Kakve pare, odakle novac za program. Onda smo reducirali broj ljudi koji su nam trebali. Što će tamo raditi? Nema programa, nema ništa. Nemojte dolaziti dok vas ne zovemo. Kada bude nekog posla, onda ćemo vas zvati. Znate, može vam u tom masovnom dolasku doći na televiziju tko god hoće. Među ljudima kojima je rečeno da ne moraju dolaziti bio je i moj rođeni brat Ivo.
Znači, nije bilo po nacionalnom i političkom ključu?
Ma ne. Nitko nije dobio otkaz, svi su primali plaću.
Činjenica je da je televizija bila bitna za komunistički sustav i da je na njoj po logici stvari bilo i suradnika bivšeg režima?
Bilo je, naravno, puno ljudi koji su radili za KOS. Bilo je ljudi koji su išli na tečaj KOS-a u Zemun. To se čak i znalo, neki od njih su u kavanama voljeli govoriti gdje su bili i što su radili. Ali devedesetih godina, kada je došlo do promjene vlasti, svi su se došli pokloniti i svi su htjeli raditi. Nisu to ljudi koji bi žrtvovali svoj život za neku ideologiju. Nisu oni bili zadovoljni ni onda. Oni su morali pisati ono što im je Komunistička partija govorila pa su morali odgovarati za jednu rečenicu.
Znači, kao što je Perković došao do Tuđmana ponuditi mu usluge, tako su i novinari željeli raditi za novu vlast?
Mislim da Perković nije došao do Tuđmana. To je posredno išlo.
Tko ga je doveo? Manolić? Mesić?
Ne znam. Neću nagađati. U svakom slučaju nije sam mogao doći Tuđmanu.
Pa Perković je bio, kako bi to čovjek pristojno rekao da ga ne uvrijedi, jedan od špijuna. Je li se znalo za njegov ulogu u slučaju Prates?
To se nije znalo. Radeći film o Titu, ja sam puno toga saznao. Oko ubojstava u inozemstvu razrađen je nepogrešiv sustav. Savezna Udba pratila je emigraciju i vodila bilješke. I onda, kada bi netko postao opasan, Udba je na to upozorila. Tad se donosi odluka o likvidaciji. Ali odluku o likvidaciji donosi Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista iz republike iz koje je čovjek u kojega će se pucati. A onaj tko će pucati mora biti njegove narodnosti. A ne da Srbin ubija Hrvata.
Koliko je tada bio utjecajan otac predsjednika Ive Josipovića?
On je bio član Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Hrvatske. To je visok položaj.
Pa je li onda i on bio u forumu koji je donosio odluke o likvidaciji?
Ne bih nikad za to sudio Ivi Josipoviću. Tu treba biti vrlo oprezan.
Danas se ponovno puno piše i govori da Udba vlada Hrvatskom. Je li to istina?
Udba je nekad bila tajna organizacija. Onda je jedno vrijeme Udba sama širila glasine tko radi za Udbu pa su i ljude koji nisu imali veze s tim proglašavali suradnicima kako bi ih diskreditirali, onemogućili im da djeluju u narodu jer tko će s udbašem surađivati. Danas se Udba opet vratila u ilegalu s pipcima u javnosti. Činjenica je da danas Udba djeluje. O tome nema nikakve dvojbe.
Kakav je bio Miko Tripalo?
Miko je bio duhovit čovjek. Ja sam ga jako volio.
A Savka?
Ne može joj se poreći inteligencija. Dapače. Ali Savka je bila partijski kadar i ona je to ostala. Ona je raskrstila s Titom, ali nikad nije raskrstila s tom lijevom orijentacijom.
Pratite što se događa s vašim starim “prijateljem” Stipom Mesićem?
Stipe Mesić lik je za roman. Čujem da je Aralica napisao roman o njemu, ali ne znam je li to to. On je nešto što se ne može izbjeći jer nikada ne znate kada će izbiti poplava. On je prirodna nepogoda.
A ove optužbe o mitu za Patriju? Iznenađuje li vas to?
To ne znam.
Ali vi biste mogli znati što je s čekovima iz Australije koje je dobio?
On kaže da ih je izgubio. Kada se to počelo govoriti, ja sam u to vrijeme kao član MOK-a išao u Australiju i onda bih se tamo javio našim ljudima. Stekao sam neki uvid u to. Tamo su meni govorili da je Stipe ukrao. Zna se tko je unovčio ček. Činjenica je da je dva puta biran za predsjednika Republike.
Kako Karamarko vodi HDZ?
Karamarko je inteligentan, to je sasvim sigurno. Karamarku možda nedostaje malo karizme, ono čega Stipe Mesić ima previše. Možda je zato Karamarko uvjerljiviji.
A to što je bio Mesićev šef izbornog stožera? Smeta li vam to?
To meni smeta, ali mlad čovjek može se zaletjeti. Osim toga, bio je na izvoru informacija i mogao je biti protiv toga što se u državi događalo pa je zato otišao Mesiću. Ali mi je samo dva mjeseca nakon što se priključio Mesićevu stožeru rekao na kavi u Sheratonu: “Ovo što radi Stipe Mesić ja nisam želio. Zbog Stipe Mesića neću raditi protiv Hrvatske.” On je raskinuo sa Stipom Mesićem.