Vice i šuplje priče

Poslije smrti Vice Vukova počela su medijska sjećanja na nj. Kao i uvijek kada umre netko poznat i slavan, i ovoga se puta našlo voljnih javno zboriti o pokojniku. Već su počela razna sjećanja, pa i sladunjave političke priče o Vukovu, njegovoj političkoj kulturi i svjetonazoru. Kao da počinje posthumno natjecanje Vukovljevih (političkih) hvalitelja, razmetanje iskazivanjem zakasnjele dobrohotnosti.

U nekritičkom političkom veličanju Vukova, hvaliteljima, kojima je inače “nacionalno pitanje potpuno blesavo”, najednom je drag i Vukovljev patriotizam. Jer da su svi hrvatski patriotizmi inače zatucani, blesavi i primitivni, ali da je njegov bio među rijetkima koji je bio prosvijećen i pametan. To što mu se nije priznavalo dva desetljeća, Vici Vukovu se eto priznalo barem poslije smrti. Da na čuđenje mnogih nije ušao u SDP, najvjerojatnije bi i poslije smrti bio samo “hrvatski nacionalist”, a još zagriženijima i puno gore, tj. budničarom nepoželjnog hrvatstva, kakvim im je bio i tijekom godina “hrvatske šutnje”.

Protjeran iz javnosti poslije '71., Vice je Vukov s pozornice otišao u legendu, postao samo Vice i živio u sjećanjima. Možda najmanje u sjećanju ovih koji ga danas neumjesno veličaju.
Mnogi koji se već dugo ponose što su poznavali Vicu Vukova mogli bi se napokon upitati što su za njega učinili kada je bio u političkoj nemilosti. Pogotovo bi se to trebali pitati političari.

Posebno iz njegove stranke. Jer u vrijeme kada se Vici Vukovu nije dopuštalo čak ni nostrificirati sorbonsku diplomu, Ivica Račan je bio u vrhu vlasti. No, Račan i Vukov su vjerojatno sredili svoje stare političke račune. Drugi pak kojih se “nacionalistički pjevač” godinama nije ticao sada rade trendovski, no zakasnjeli račun sami sa sobom. Zbog toga trenda i već uobičajenih navada, kakve se ponavljaju kad god umre netko značajan, vjerojatno ćemo svjedočiti i druge nove inačice starih klišeja.

Kada je umro Miroslav Krleža, svoje su nam “razgovore s Krležom” nudili čak i oni koji su barda vidjeli samo kako u Esplanadi pije kavu. Jedino je poznati medijski Herostrat, uvijek “antiprotivan”, uzviknuo: “Što će njemu moja svijeća? Nakon što je “na vječne brežuljke” nenadano otišao Veselko Tenžera, najednom su mu prijateljima postali i oni s kojima je izbjegavao sjesti za isti kafićki stol.

Poslije smrti Vlade Gotovca “velikim prijateljima” postali su mu i neki koji su, dok je bio proskribiran i progonjen, srevši ga na ulici, prelazili na drugu stranu. I za Vicom Vukovom je uz iskrenu žalost bilo i krokodilskih suza. I o njemu će “veliki prijatelji” još dugo pričati svoje šuplje priče.