Na današnji dan na otoku Zlarinu prije 83 godine u ljetnikovcu grofova
Zuliani rođena je vodeća hrvatska pjesnikinja Vesna Parun.
VL: Pišete autobiografiju. Znači li to
da ne vjerujete potencijalnim biografima?
PARUN: A zar vi zaista vjerujete da bi u ovo vrijeme zločeste
pseudokulture i neodgovorne "fikšen" književnosti, pesnikinja mojega
biografskog formata mogla mirno zaklopiti oči ne držeći u ruci
autentično napisan i potpisan biografski dokument? Možda, kad bih kao
Hrvatica imala privilegij da mi biograf bude anđeo ne baš onaj
najveći, s mačem, ali bar onaj naš otočki dječji, koji nas čuvaše dok
smo ležali u ospicama. Zgrozim se danas kad pomislim da bi se kakav
vrstan stilist u nekom nadolazećem stoljeću smio nekažnjeno šepiriti
"mojim" vrhunskim "dnevnikom", proizvoljno skrpljenim iz nepostojećih
arhivskih artefakata. Radije bih se odrekla cijelog svog književnog
djela osim mačka Džingiskana i Mikija Trasija pa i samoga
svoga imena, podrijetla i groba.
VL: Posljednjih godina iz poezije
bježite u prozu?
PARUN: Iz poezije ne bježim. Naprotiv, bježim za njom kad osjetim da me
ona napušta. Tada, je hvatam za njezin blistavi paunov rep, za metriku,
tercine i rime. A ona mi prospe posprdno, nekoliko šarenih perca
stihova. I udaljuje se. Zauvijek. Mojih 29 soneta iz još neobjavljene
knjige "Na rtu Kobi" mogli bi mi biti posljednji. A to mi je i želja.
Jer moja nova gospodarica Proza stroga je i nestrpljiva. Sjedi nad
polupraznim bilježnicama, gricka kemijske olovke te samo pljucka. To
sve izdržati, i umno i fizički, pravi je podvig. Onda se prisjetim
srednjoškolskih pismenih sastava s "peticama" i ohrabrim se.
VL: Poznavali ste Ujevića, Doru
Pfanovu, Miljkovića, Krkleca, Cesarića, Marinkovića. Imaju li današnji
pisci karizmu poput njih?
PARUN: Današnji su pisci razboriti poput onih u svijetu, ne daju se
zavarati domaćim kavanskim idilama. Tradiciju su selektivno prepustili
gromoglasnim klapama i festivalima, stranačkom oratorstvu, religiji.
Karizmu im stvara multimedijalnost, koja je nedodirljiva. Ujević je
svoju poezijom zasluženu karizmu skupo platio na samom njezinom
vrhuncu: zabranom objavljivanja. Miljković životom: objesio se mlad na
brezu ispod Medvednice. Marinković se odricao nagrada. Cesarić,
povremeno, komunikacije. Krklecu, starom veseljaku, karizma se gorko
preselila med zagorske brijege u klijet. A Dora Pfanova, sa svoje dvije
privatno tiskane prekrasne knjige stihova i pjesama u prozi, predratne,
karizmu nije ni mogla imati jer je čitateljstvu bila nedostupna. Za
njezinu su se antikarizmu pobrinuli tadašnji mladi i "podobni" skrivši
njezino djelo od javnosti, ali marno šireći lažnu famu o njoj kao o
"mladoj ženskoj" koja se bavi zazivanjem duhova. Iliti vraga. A pokriće
za to bila im je njezina Sorbonna. Jasno: uz studij parapsihologije.
VL: Zašto ste se već 1957. godine
odlučili pisati dječju poeziju?
PARUN: Stavivši upravo na moju crnomaslinsku elegiju točku, u
gostoljubivoj "Hiži slovenskih pisatelev" na Bledu upoznah Franceta
Kosmača, pjesnika i filmskog režisera. Bio je skladna osoba, antipod
hladnome tiraninu bolskom, koji me je u mojoj šesnaestoj godini
tužnu i poslušnu podčinio potpuno sebi. I eto gdje me u trideset i
drugoj Ljubljančanin proveo kao oslobođenu robinju čitavom Slovenijom.
Govorili smo i o mogućem braku. Upoznavši njegovu majku Mariju,
"vrtnaricu" i oca kovača, shvatila sam u čemu je tajna popularnosti
soneta Prešernovih. On misao pretvara u ljepotu, a dobrotu u snagu.
Vidjeh gdje se i društvo i obitelj s djecom ophode s više vedrine i
uravnoteženosti negoli na mnogim našim sirotinjskim i poluraseljenim,
gotovo nepismenim otocima. Prvu sam basnicu za "klince" napisala na
Zlarinu, s Kosmačem u ljeto 1954. Sjedeći s njime na rtu Bućini ispod
duda kojega se sjećam kao prvog stabla u svom životu
čeprkala sam po prhkoj zemlji i u glavi složila "Darežljivu krticu". U
Zagreb sam se ipak morala vratiti, da ne izgubim stanarsko pravo na tek
dobiveni dvosobni stan na periferiji, u Badelovoj 15. Time bi i moja
rodbina, njih pet koje primih pod svoj krov, bila bačena na ulicu.
VL: Što je vaš zavičaj. Zlarin ili
Šolta, Prvić, Vis, Šibenik ili Hrvatsko zagorje?
PARUN: Sve ste nabrojili osim Bugarske, a ona je tu najintrigantnija.
Crno more, Trakija: ishodište bogumila. Valjda me je odvuklo onamo
traganje za korijenima. U mojoj su se viziji bogumili kroz Bosnu
primaknuli žalu jadranskome, dokopali se najbližih malih otoka te
naselili radije njihove visove negoli romaniziranom gospoštijom
napučene luke. Osjećam u slobodi svog duha njihovo vitalno načelo, u
prirodi koju opjevah mir je njihovih stećaka. Oni su me sazdali ovakvu,
usadili u mene svoju bezvremensku cestu, svoje traženje jednostavnog
ljudskog dobra, odvratnost prema svakom luksuzu, odbijanje svake moći,
skidanje lažnih osmijeha s lica negdašnjih prijatelja. Oni su moj
zavičaj. A u svim tim mjestima koja ste nanizali niti ikoga imam niti
išta posjedujem. Istina je da je moj djed po majci, u Grohotama na
Šolti, bio Bosanac Mateljan Jukić, možda bogumil. A na otoku Prviću dva
su zaselka, jedan drugome leđima okrenuti. Moj djed po ocu iz zaselka
je Luke, a preci mu se prije no što dobiše ribarski nadimak
"parun" prezivahu Šušnić: selo Šušnić eno ga i danas usred Bosne.
Ali taj se Parun Šušnić iz Prvićluke oženio Katom iz Prvić Šepurine, a
taj zaselak sebe naziva "slavenskim" i pun je prezimena na "ov".
Prvićluku ne vole, smatraju je "ilirskom"...
VL: A što je bilo s vjenčanjem u
Bugarskoj?
PARUN: U Bugarskoj imadoh i supruga, no nakratko, jer nas kolovoz 1968.
okupacijom Praga razdvoji zavazda. Ipak, priveo me Ljuben poput
Šveda plavokos i stasit i gorama šumovitim i žalima crnomorskim,
pa i cijelim plavim Dunavom.
VL: Mora li pjesnik voljeti svoju
domovinu?
PARUN: Nevolja je naša u tome da je riječ ljubav koja znači
voljenje postala u ovo vrijeme toliko suficitarna da te je
ponekad upravo stid izgovoriti je. Postala je šuplja i prazna. Sve
vladajuće strukture državne, gospodarske i crkvene naprosto su joj
isprale mozak, razvodnile dušu i pretvorile ju u marketinški znak. I
sam jezik kao da je se odriče i pati. Poezija je izbjegava. Znanost
prezire. Djeca joj plaze jezik, komičari je parodiraju. Ljubav. Kakva
veličanstvena riječ! Široka, sveobuhvatna. A baš u tome i leži
nesporazum. Nije mi poznato je li i grčka riječ agape imala toliku
širinu i mnogoznačje. Ili je postojala cijela paleta sinonima za svaki
stupanj intenziteta. Zadivljuje me, na primjer, kako su u jeziku
bošnjačkom vrlo istančane razlike između ašika i sevdaha, sevdaha i
ljubavi. Hrvat može reći i da ljubi Boga i da ljubi svoj porod,
roditelje, domovinu. I da se zaljubio u svoj novi auto, a i u plavušu
koju je pokupio putem, pa s njom vodi ili čini ljubav u tom voljenom
autu. Pokušajte to prevesti na bošnjački i ostat ćete poraženi. Bogu
vaše sevdisanje ne treba, a ni ašik vaš domovini. Za pjesnika je zato
najbolje da se pred tim nesavršenostima rođena jezika prebaci na
satiru. Moja najnovija zvat će se Topuzina.
VL: Predsjedniku Mesiću gledati ste u
dlan prije tri godine. Jesu li se predviđanja ispunila?
PARUN: I te kako. Putovanja, čestitke, uspjesi. Pisanje knjige o njemu
umjesto da se s tim muči sam. A nova velika ljubav? Ne znam. Možda mu
je sudbina zvjezdicu na toj crti dlana "đorala" za novi predsjednički
mandat? Pogled na glavne crte obaju dlanova jasno odaje pripadnika one
polovice čovječanstva koja baštinjeni višak energije ucrtane u lijevome
dlanu može snagom volje i sposobnošću za akciju postupno premostiti u
desni.
VL: A druga polovica čovječanstva?
PARUN: Možda njih ima i mnogo više. Oni ili ne umiju ili ne žele
doizgraditi sebe. U pomanjkanju vlastite baštinjene energije posežu za
tuđom. Iskorištavaju sve oko sebe ostavljajući za sobom zbrku i pustoš.
Prva pjesma s deset godina
Prvu pjesmu "Pramaljeće" objavljuje 1932. u listu "Anđeo čuvar". Pri kraju II. svjetskog rata objavljuje pod pseudonimom Pave Versa, potom prve rukopise predaje Gustavu Krklecu. Krklec 1947. godine zbirci daje ime "Zore i vihori". Objavila je sedamdesetak knjiga, prevedena je na dvadesetak jezika, osim poezije, objavljuje i drame, satire, epigrame, aforizme. Prevoditeljica je i slikarica.