Veliki traže novac, mali donose zlato

Macommolor il Velik su uspjeh postigli hrvatski sportaši na Olimpijadi u Londonu. Svi do jednoga, budući da je već i sam plasman među najbolje sportaše rezultat vrijedan divljenja. Što je olimpijsko natjecanje i koliko znači svojim sudionicima, pokazao je i najmlađi atletičar na Igrama, skakač s motkom, 18-godišnji Ivan Horvat iz Osijeka. U London se zaputio kao dječarac s ambicijom da “skupi nekoliko autograma”, a u Osijek se vratio bez autograma, ali kao atletičar svjetskoga ranga, koji je iza sebe ostavio 12 velikih skakača u nebo, među njima i neke od kojih je namjeravao tražiti autogram. Dočekali su me kao sebi ravnoga, objasnio je na povratku, pa sam zaboravio na autograme.

Našim je sportašima zapljeskao svijet, a na putu su da ih otkrije i domovina. Tko je ovdje uopće imao pojma da jedan mladi Slavonac, ako se dobro zatrči, može preskočiti jednokatnicu! Malo tko, pa čak ni oni, primjerice HTV, koji su tako dobro obaviješteni, da svoje gledatelje obavezno informiraju o svim brzinskim trkama magarca u Dalmaciji i utakmicama žaba u skoku uvis u Žutoj Lokvi. Kad se Ivan u Londonu digao na visinu od 5.35 metara, naša se nacionalna televizija s bezbrojnom ekipom u prijenosu bavila nogometnom utakmicom između Brazila i Koreje!

Sad se ipak zna, zbog čarobnog djelovanja Olimpijade, koje je, eto, jače i od HTV-ove nezainteresiranosti. No, s optimizmom valja oprezno, jer sumnjam da je jedna Olimpijada dovoljna da hrvatski sportaš, bio i najbolji, u Hrvatskom olimpijskom odboru dobije tretman kakav, recimo, ima Slavica Ecclestone.

Olimpijada je u Hrvatskoj učinila slavnim i jednog sportaša kojega je progutala naša pogubna podjela na velike i važne sportove, kakav je npr. nogomet, koji imaju podršku države, i one male i nebitne, kakvi su npr. badminton, skok s motkom ili gađanje letećih meta, koji prolaze kao trinaesto prase. To je Giovanni Cernogoraz (hrvatski: Đani ili Ivan Crnogorac) iz Novigrada, koji se u Londonu pokazao najboljim pucačem na glinene golubove.

U zemlji koja je samo u XX. st. tri puta ratovala, u kojoj prosječno kućanstvo ima više komada vatrenog oružja nego knjiga, u kojoj nema dana da netko ne bude nastrijeljen, nitko nije mario za Giovannija, tamo nekog konobara u ribljem restoranu, premda se taj konobar iz Novigrada po točnosti pogodaka iz puške može mjeriti s Vasilijem Zajcevom iz Staljingrada. Đani je morao otići na Olimpijadu u London i osvojiti zlatnu medalju, da bi se ovdje saznalo kako on sanja o radnom mjestu u vojsci ili policiji. Toliko su naše oružane sile pune vrhunskih strijelaca, da za nekoga tko s Frankopanova nebodera na Jelačić placu može pogoditi vjevericu na Sljemenu ima mjesta samo u ugostiteljstvu.

Apsurd koji je otkrila Olimpijada, da mali i zapostavljeni dobivaju zlatna odličja, a da velikih i bogato nagrađivanih nema ni blizu pobjedničkih postolja, ne tiče se samo sporta, nego i gospodarstva i politike. U hrvatskoj su privredi mnogo važniji veliki gubitaši, koje izdržavamo, od malih divova, koji donose zlato.