Večer psovki na Jelačić-placu

Na televiziji gledam reportažu s nekoga skupa na zagrebačkom Jelačić-placu. Gledam i čudom se čudim: dok glavni govornik govori, svaku treću ili četvrtu njegovu riječ prekriva prodoran pisak. U prvi mah sam pomislio da mi se pokvario televizor, ali kad sam napeo uši, shvatio sam da je ono pištanje dodano naknadno. A dodano je zato da prekrije psovke i druge prostote. Tek me je tu uhvatila potpuna nevjerica. Čovjek stoji na glavnom gradskom trgu i psuje u mikrofon, a drugi ljudi ga slušaju; već je i to potpuno apsurdno. Ali, ni to još nije sve, nego onaj psovač svoj govor čita: ne diže oči s papira dok onako sipa prostote. E, to mi je bilo posve neshvatljivo. Psovke su, naime, po definiciji nešto spontano, nešto što čovjeku izleti samo od sebe. A ovaj je svoje psovke napisao, jer očito je mislio da njima najtočnije izriče ono što želi kazati.

Ili su psovke jedini način izražavanja koji je njemu dostupan? Zainteresirao sam se onda malo kakav je to zapravo skup, što traži i protiv čega se bori. I, došao sam do zanimljivih spoznaja, koje objašnjavaju i psovke, i papir na kojem su napisane.

Jer, skup je sazvan pod parolom Stežite vi remen, bando lopovska. Kako god da čovjek okrene, uvijek ispada da s tim pozivom nešto nije u redu. Jer, ako je skup prosvjedni, ako izražava nezadovoljstvo, onda bi valjda morao završiti uvredama, a ne njima započeti? Čega još može biti nakon uvreda? Samo psovki, kao što je i bilo. Obratio sam pozornost i na ono što se na skupu traži, i to mi se također učinilo prilično povezano s onim psovanjem. Jer, prosvjednici su najprije ustvrdili kako su svi političari isti, a potom su zatražili izvanredne izbore, valjda zato da bi jedne iste političare nadomjestili drugim istim političarima. To pokazuje da u njihovim mislima nema logike, kao ni u psovkama. I, oni to i sami priznaju, pa otvoreno kažu kako nemaju nikakav prijedlog, nikakav cilj, nego samo zahtijevaju da netko učini da njima bude bolje. I, u to ime psuju.

Tako sam shvatio da je taj skup zapravo silno važan. Nije važan politički, jer odziv baš i nije bio neki, nego simbolički. Jer, svojim zahtjevima, a još više stilom obraćanja javnosti, on dobro prikazuje stanje u našoj javnoj komunikaciji. I u njoj je, naime, sve češće glavni sadržaj iracionalni gnjev i nekontrolirane emocije, a glavna forma uvreda i prostota.

A stvari se i dalje razvijaju. Zato možda nije daleko dan kad ćemo na televiziji gledati govornika pred mikrofonom, a njegovo će izlaganje prekrivati jedan neprekinuti pisak, budući da će sve što on kaže biti najobičnija psovka.