Ustavni sud - kronični bolesnik

Reakcija Ustavnoga suda na podnesak HSP-a zbog de facto zabranjenoga stranačkog spota pokazuje ozbiljne poteškoće u funkcioniranju Suda. Ponajprije, Sud (njegova dvotrećinska većina) očito ne razlikuje moral i pravo. Ne tek izborni zakon, nego i samo njegovo ime ne dopušta Etičkome povjerenstvu izricanje zabrana – a Povjerenstvo je zaključilo da spot “nije prihvatljiv za javno emitiranje” i, u zbilji, dovelo do zabrane spota.

Umjesto da to jasno kaže, Ustavni je sud prihvatio ovakvu ulogu Etičkoga povjerenstva, te, dapače, ustvrdio da se “svi sudionici izbora… moraju pridržavati” Kodeksa koji je Povjerenstvo donijelo. Uporaba glagola morati dodatno ukazuje na nesnalaženje sudaca – glagol označuje izvanjski (npr. pravno) nametnutu obvezu; etička se stajališta iskazuju glagolom trebati, koji označuju unutrašnju, moralnu obvezu.

Povjerenstvo je – na osnovi jasno formuliranih moralnih razloga – moglo pozvati HSP da povuče spot, no ne i proglasiti ga neprihvatljivim za javnost. Ovako, Sud nije samo pobrkao moral i pravo, nego je, dijelom, prepustio Povjerenstvu nadzor nad ustavnošću i zakonitošću izbora, ulogu koja je zakonom i Ustavom u nadležnosti Ustavnoga suda.

Uz ove – za ustavni poredak ključne – formalne dvojbe, stajalište Suda ima i – podjednako sporne – političke implikacije. Etičko je povjerenstvo dobilo podršku za pravno i moralno neodrživo proširenje svojih ovlasti, a istovremeno je pokazalo nesnalaženje u reakcijama na povrede osnovnih načela korektnosti u kampanji.

Ne samo zbog objave stavova bez ikakvih obrazloženja (a moral živi od argumentacije, jer nema silu u pozadini), nego i zbog nesposobnosti da reagira, primjerice, na “Dinamov” oglas, ili na to što se vođe HDZ-a i SDP-a međusobno (“neizravno”) optužuju za veze s narkoscenom.

Nejasna pozicija Ustavnoga suda ostaje dugoročnim problemom zajednice.