Uskakanje u sudove?

Ovih je dana javnost obaviještena o tomu “da će se do kraja godine osnovati uskočki sudovi u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku”. Obznanili su to zajednički ministar pravosuđa i predsjednik Vrhovnoga suda, informiravši javnost i o nizu detalja ove odluke – od sigurnosnih provjera na koje su suci, ipak, pristali, preko njihovih (malo povišenih) plaća, do broja “uskočkih sudaca” u pojedinim sudovima. Reakcije su bile bespogovorno pozitivne; svima se, vjerojatno s pravom, učinilo da je nešto važno pokrenuto (uz uvjet da se sve ne završi na posve drukčije konotiranoj, premda zavodljivo sličnoj formulaciji glasovitoga Ostapa Bendera: “Gospodo porotnici, led je krenuo”).

No, problemi se naslućuju i prije no što bi se uopće moglo suditi o uspjehu ovoga dalekosežno značajnoga projekta – oni, ponajprije, slijede iz terminologije kojom se barata od samih početaka. Uskok je, naime, u skladu sa zakonom “posebno državno odvjetništvo”; akronim koji se od početka upotrebljava nije baš najsretnije odabran (jer uskoci izvorno zasigurno nisu bili promotori vladavine prava, nego oni koji su uskakali u neprijateljske lađe i pljačkali ih), no to – više – i nije bitno. Ključno je, zapravo, sljedeće: ako je uskok oznaka za tužiteljstvo/državno odvjetništvo, dakle jednu od strana u akuzatornome postupku, što znači imenovanje kompletne sudske institucije nazivom jedne od stranaka?

Opća je intencija čitava pothvata posve razvidna – riječ je o procesu ustanovljenja posebnih sudova koji će se baviti ograniziranim kriminalitetom i korupcijom – ovaj se redoslijed čini ipak razumnijim od službenoga stalnog navođenja korupcije na prvome mjestu, što, načelno, i sitnoj korupciji daje neku vrstu prednosti pred onim čime se, nedvojbeno, posljednjih mjeseci svi moraju baviti. Tako nastali sudovi kolokvijalno se nazivaju uskočkima (poneki pažljiviji javni govornik koristi se – “opreza radi” - i oznakom “tzv.”), no sintagma je ušla u javnost; koriste se njome i suci i ministri, pa kako ne bi novinari.

Sve se to može činiti tek frazeologijskim problemom dok se ne postavi posve jednostavno pitanje: kakva je sustavska pozicija obrane na takvome sudu? Hoće li, primjerice – u skladu s (makar i kolokvijalno) prihvaćenim nazivom suda – tužitelji sjediti na nekoj vrsti uzdignute bine skupa sa sucima (što je, kako se ovih dana moglo naučiti, praksa u Grčkoj)? Hoće li, riječju, temeljna procesna načela biti očuvana?

Veoma vjerojatno ova su pitanja za pravnu struku nevažna, pa i neozbiljna (valjda to i objašnjava činjenicu da Odvjetnička komora nije našla razloga za reakciju). No, s druge strane, javnost kipti od očekivanja da doživi “prave presude”, da se to, dakako, dogodi što prije – da se ne “odugovlači”. Atmosfera koja bi promicala skraćene procese ne mari odveć za procesne odredbe, jer: “zločince treba žurno i energično onemogućiti”. No, i zločinački optuženici imaju neka prava – inzistiranje na njima bit će, gotovo posvuda, shvaćeno kao nepravda naprosto. Značit će to – s protekom vremena sve eksplicitniji – pritisak na sudstvo. A ono će ga to teže izdržavati što manje precizno budu određene početne pozicije svake sudske institucije, a posebice one koju se – nadajmo se ipak sadržajno pogrešno – takoreći iz milja zove “uskočkom”.