Uništenje HV-a nije u programu Vlade...ili?

Nešto prije ljetne stanke hrvatske Vlade jedna od visokopozicioniranih osoba u Banskim dvorima s puno pohvala govorila mi je o MORH-u i HV-u. Oduševljenje je temeljila na poslušnosti i samozatajnosti vojnika i Ministarstva obrane. Na pitanje; zašto uvijek prvo i najžešće krešete po vojnom sektoru, jeste li svjesni da oni pucaju po svim šavovima, Vladina osoba mi je odgovorila kako oni u Vladi to čine po navici, jer “vojnici se i njihovi ministri nikada ne bune, samo kažu “na zapovijed – i poslušaju”.

Kada su se nad Slunjem raspala dva hrvatska MiG-a, odmah sam se sjetio tog razgovora. I može sada istraga utvrditi krivnju bilo kojeg segmenta, može razlog pada biti tehnički, krivnja pilota, osoblja na zemlji, zamor materijala ili viša sila, svejedno, čini se da je krivica na maćehinskom odnosu vladajućih spram HV-a. Koji traje već petnaestak godina. Jasno je da je nakon rata HV morao biti prepolovljen, da je ukinuta obveza služenja vojske, da je ona profesionalizirana.

No, niti jedna hrvatska vlada nije u svoj program zapisala da će HV uništiti do kraja. Pa, zašto to onda uporno čini. Jer, ovo pretjerano nečinjenje i po navici kresanje vojnika doista već vodi prema uništavanju HV-a. Vojnici to ne smiju, niti će reći, ali neka javnost zna. Kako, izgleda, u svakoj nesreći ima i sreće, raspad elitnog dijela HRZ-a nad Slunjem natjerao je Vrhovnog zapovjednika, predsjednika Ivu Josipovića i premijerku Jadranku Kosor da se zabrinu i dogovore sastanak na kojemu će strategijski promisliti što učiniti s HRZ-om. Napokon. Godinama je ovaj problem guran pod tepih.

Ne treba sad ulaziti u to – hoće li oni zaključiti da li brišemo ratnu avijaciju, ili ćemo krenuti u nabavu nekih zrakoplova. Ili će vlasti, kako se već čuju najave, razgovarati i o rješenju da nam ratni zrakoplovi (gripeni) Mađarske patroliraju od Vukovara do Prevlake, pa koliko košta. Važno je da vlasti Hrvatske strategijski odrede stvarnost HV-a. A kad već razgovaraju o HRZ-u, morat će isti takav razgovor, s nažalost prilično sličnim spoznajama upriličiti i o stanju u Hrvatskoj ratnoj mornarici. Koja isto tako ima, pristupanjem Hrvatske NATO-u, svoje konkretne obveze. Patroliranja i nadzora na Jadranu, a i šire.

A, pogodite, čine to ostacima ostataka, a kao i u slučaju MiG-ova, malo je onih ispravnih plovila. I u slučaju HRM-a, postoji plan, već više puta prepolavljan i kresan, no, svejedno, baš pred ljetnu stanku Vlade, lansirana je vijest kako će Vlada napokon pokrenuti natječaj za izradu prvog novog ophodnog broda. Očekuje se, naravno, da će biti napravljen u nekom od posustalih domaćih brodogradilišta. Mora se, jer, RH mora imati i Obalnu stražu. Kao i u slučaju HRZ-a, i ovdje može biti zauzet stav kako je sve to preskupo, da što će nam sve to, legitimno.

No, neka se onda znaju i sve posljedice nečinjenja. Političke, geostrategijske, pa i gospodarske. Da, gospodarske – jer na nabavama novih zrakoplova i brodova dade se i zaraditi i pokrenuti gospodarstvo, ne mora to biti tek puko trošenje proračuna.

U protivnom, neka onda netko stupi pred javnost, pa neka kaže otvoreno: Evo, ovako ćemo, Mađari nam čuvaju zračni, a Talijani morski prostor...je l’ to u redu?