Učimo od Slovenaca

Urna s pokojnim slovenskim predsjednikom i premijerom prekjučer još nije bila ni položena u obiteljsku grobnicu, a ljubljanski je gradonačelnik Zoran Janković već je najavio da će slovenski glavni grad u što kraćem roku dobiti ulicu ili važniji trg koji će nositi ime Janeza Drnovšeka. Štoviše, takav je prijedlog već upućen Komisiji za imenovanje ulica i trgova. Svaka čast Jankoviču i njegovoj inicijativi!

Drnovšek je bio u vrhu slovenske politike u vrijeme kad se raspadala bivša komunistička Jugoslavija te se stvarala neovisna Slovenija, a onda je zemlju uveo i u EU. Koliko god i griješio u svome radu, Slovencima je on neprijeporno jedna od najvažnijih osoba na prijelazu stoljeća. Zato se Jankovićevu istupu uopće ne treba čuditi. Može ga se samo pozdraviti! Tako se narod odužuje svome zaslužniku.

A u našoj Hrvatskoj prvi predsjednik nekako se nalazi u (polu)ilegali. Kako su uvijek dva Hrvata i tri stranke, tako se nikako ne možemo suglasiti o bitnim činjenicama iz suvremene povijesti, pa ni o ulozi koju je imao Tuđman u vremenima u kojima je dobrim dijelom djelovao i Drnovšek. Samo se često zaboravlja da su Slovenija i Hrvatska imale posve drugačiji put osamostaljenja, pa smo dobrim dijelom zbog toga danas još uvijek izvan EU. Slovenija je bila u smiješnom ratu od nekoliko dana, a Hrvatska je bila okupirana nekoliko godina, i to jedna trećina njezina teritorija, dok je dobar dio preostalog područja bio na udaru srpskoga agresora.

Drugim riječima, Drnovšek je Sloveniju bezbolno izveo iz Jugoslavije, dok je Tuđman morao to dobiti u ratu, iz kojega je izašao kao neprijeporni pobjednik. Njegove su zasluge to veće. Pripisuje mu se krivnja za sve i svašta, a često se iza toga krije politikanstvo i osvećivanje, a neki koji su mu podvaljivali još dok je bio živ to rade i danas.

Unatoč tim zaslugama, Zagreb je tek potkraj 2006., nakon žestokih raspri, dobio Tuđmanov trg, koji je zapravo neuredna livada i(li) park, najčešće za izvođenje pasa na malu ili veliku nuždu. O spomeniku se više ništa baš i ne čuje. Ništa drugačije nije ni u drugim mjestima. Mahom se Tuđmanu odužuju tamo gdje je HDZ na vlasti, negdje se pojave stranački šefovi, drugdje Tuđmanova obitelj, nigdje svi zajedno, paralelne komemoracije i mise, mnogi se s visokih pozicija upiru protiv, bez obzira na to što narod u anketama kaže da je Tuđman bio znatno pozitivniji nego negativniji.

Milan Bandić reče da nema povijesnih razloga za ukidanje Trga maršala Tita u Zagrebu. Ako je tako, koji to povijesni razlozi priječe da se Tito diktator, za brojne i zločinac, štiti, a da je oko Tuđmana državnika i pobjednika toliko pomutnje? Učimo od Slovenaca, barem u ovom slučaju.