Kada je prije nekoliko dana objavljena u novinama vijest da je dečko Demi Moore, mladi glumac Ashton Kutcher napao nekog paparazza gotovo da mi je bilo drago. Obično takve stvari protumačim kao hir razmažene zvijezde koja se iživljava nad jadnikom koji samo pokušava zaraditi za život na način koji je apsolutno legitiman i neizbježno ide uz slavu o kojoj je netko maštao cijeloga života da mu se dogodi.
Ali ovoga puta bilo mi je drago vidjeti da svi ovi ekstrovertirani, opasni, tvrdi imidži filmskih i glazbenih zvijezda nisu u baš svim slučajevima obična, skupa konfekcijska roba koju odjenu prije nego što izađu iz svojih domova na ulicu, a ispod koje se kriju obični mamini sinovi i papci. Takvima ih razotkriva upravo Kutcherova emisija "Jesam te" u kojoj, samo da znate ako niste gledali, skrivenom kamerom snima svoje slavne kolege u nezgodnim situacijama.
Dečki poput Justina Timberlakea ili rappera koji po uzoru na mafijaše hodaju u trenirkama i nose zlata po sebi, koliko ga ne bi na kup stavili Glasnović i Gjoni, samo što ne pozovu mamu kada im pred vlastitim očima kao razbijaju automobile, gitare, prijete, napadaju ih, plijene im stvari po kući... Bojim se i pomisliti što bi od njihovih "napadača", pa i "službenih ovrhovitelja", "policijaca" bilo da su na sličan način nekada probali stati na put Jerryju Lee Lewisu, Milesu Davisu, Rogeru Daltreyju i drugima iz vremena kada biti tvrd dečko nije bio kao danas samo imidž.
Volio bih u jednoj od takvih napetih situacija, snimljenih skrivenom kamerom, vidjeti Borisa Veličana koji je tri mjeseca pješačio od Petrograda do Pariza u počast braći Seljan, naših velikih istraživača, koji su istu ludost učinili 106 godina prije njega. Ovdje ste navikli čitati o TV programu i njegovim zvijezdama, a ne o knjigama, ali sada za to postoji razlog.
Veličan je napisao knjigu isključivo zato što, obeshrabren nezainteresiranošću domaćih TV postaja (duhovito opisuje ignoriranja HTV-ova urednika Dokumentarnoga programa Mire Brankovića) za prethodne dokumentarce s jednako pustolovnih putovanja, ovoga puta nije ponio kameru. A s obzriom na slikovitost njegovih opisa može se odgovorno reći da je riječ o jednom od najzanimljivijih nesnimljenih domaćih dokumentaraca. Stvarno šteta jer Veličan je sve samo ne klasični putopisac.
Dečko je, naime, iz Sesveta, s prvoklasno razvijenim svim filozofsko-fizičkim atributima potrebnima za preživljavanje na ulici (trenira boks), ali ga vlastita artikuliranost, duhovnost i emocionalna širina čine također vrlo originalnim autorom. Kod njega nema zamornih priča o gradskim muzejima i povijesti, tu će vrstu podataka uvijek rado podrediti opisima kako se negdje pošorao, skoro izgubio život ili se napalio na dekolte neke žene.
To njegovu knjigu (Brankoviću, nažalost ne i film!) čini izvrsnom mješavinom Palina, Chandlera i Bukowskoga koja je na granici da, ako ga ne poznajete privatno, možete posumnjati je li baš sve bilo onako kako on opisuje. Osobno, da sam Kutcher, ne bih išao provjeravati od čega je Veličan sazdan, kao što se ni na njegovu mjestu ne bih smucao po svim onim opasnim birtijama s ruskim mafijašima gdje možeš nestati dok trepneš.
Ali, već znam da bi mi na ovo upozorenje Veličan odgovorio isto što je Aleksandar Veliki odgovorio svome savjetniku uoči jedne velike borbe. "Da sam ja na tvom mjestu, ja ne bih ulazio u to", savjetovao je Aleksandru, a ovaj mu je odgovorio: "Da sam ja ti, ne bih ni ja!".