Sa 47 posto osvojenih glasova, turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana mogli bismo nazvati svojevrsnom turskom inačicom Tonyja Blaira.
Tijekom pet godina provedenih na premijerskom mjestu postalo je vrlo jasno da je Erdogan postao karizmatični političar za kojeg je glasovalo više od 17 milijuna Turaka i zbog kojeg su mnogi od njih na jedan dan prekinuli godišnje odmore i iz ljetovališta potegnuli do birališta.
Nakon što je u nedjelju navečer postalo potpuno jasno da je pobjeda premoćna, Erdogan je izjavio da je to pobjeda demokracije u Turskoj. S druge strane, Republikanska narodna stranka liže rane jer je 20 posto prikupljenih glasova vjerojatno jedan od najlošijih izbornih rezultata te stranke općenito, tim više jer se radi o Ataturkovoj stranci čija je sekularna politička i gospodarska elita imala gotovo neprikosnovenu moć u Turskoj. Slave i ultranacionalisti koji su se vratili u parlament.
Komentator liberalnog turskog dnevnog lista Milliyeta negoduje zbog nevjerojatne razine agresivnosti koju su svi stranački lideri izražavali tijekom kampanje pljujući i ocrnjujući politička uvjerenja ostalih. Stoga strahuje od naznaka da bi i novi turski parlament mogao postati mjesto agresivnih političkih obračuna, tim više jer je društvo koje će se nakon ovih izbora u njemu naći poput rogova u vreći.
Stoga itekeko stoji tvrdnja da su ovo najznačajniji izbori u posljednjih 50 godina, prvenstveno zato jer se politička scena u Turskoj potpuno mijenja. Kako se radi o razdoblju kada se neke stare stvari raspadaju ili temeljito mijenjaju, a nove još nisu posložene, apsurdne kombinacije, “organizirani kaos” i spojivost nespojivog možda su termini koji najbolje definiraju dnevnopolitičku scenu u Turskoj. Erdogan, duboko ukorijenjen u Islamu, proeuropski je orijentiran i tvrdi da zapravo slijedi tradicije europskog desnog centra.
Republikanska stranka, koja sebe definira kao zaštitnika sekularizma, zastupnik je krajnjeg euroskepticizma i pritajeno računa da će vojna vrhuška ipak na kraju intervenirati, kao što je to učinila 1997. svrgnuvši islamističkog premijera Erbakana. Ultrancionalisti bi izolirali Tursku od svekolikog okolnog svijeta, a potpuno je neizvjesno kako će se u parlamentu organizirati suživot njih i Kurda, koje bi vrlo rado uklonili iz zemlje.
Pred Erdoganom su vrlo ozbiljni testovi. A što se Europe tiče, čini se da joj želi pokazati kako politička opcija s naznakama islama može biti isto tako demokratska kao i ona koja ima kršćansku podlogu. Erdogan, možda, na kraju nudi model demokracije koja bi mogla funkcionirati i u drugim islamskim zemljama, a to je “roba” koja bi brzo mogla imati jako dobru cijenu.