Turbo-koalicija?

Zahuktalost prijeizbornih dogodovština svagda iznova pokazuje naizgled zbunjujuću značajku: svaki tjedan kao da ima zadanu raspravnu temu, koja sve ostale (nerijetko nedvojbeno značajnije) potiskuje u pozadinu. Netko od ovlaštenih govornika u javnost ubacuje ('provokativnu') temu, a svi se ostali o njoj obvezatno očituju. Javnost se time kanalizira, neke od egzistencijski bitnih tema tako se vjerojatno marginaliziraju, no izlaza nema – jer odsutnost komentara na zadanu temu i opet će biti interpretirana kao stav.

Trenutačna je obvezatna figura sadržana u sintagmi 'velika koalicija'. Svi su o kojima je pritom nužno riječ otklonili 'i samu mogućnost' takve tvorbe, no pritom su propustili uzeti u obzir vlastitu poziciju određenu samom naravi političkoga jezika. Nijekanje/negiranje/dementi uvijek se 'kontekstualizirano' shvaća – nerijetko, zapravo, kao 'elegantna' potvrda. U danome slučaju komentatori će imati 'razumijevanja' za to da su agonisti u kampanji te ne mogu 'već sada jasno reći neke stvari', niječući tako zapravo značenje njihovih nijekanja.

U osnovi, međutim, ova hipotetska situacija – o kojoj je već davno bilo riječi – zaslužuje barem načelan komentar. To više što ga se, čini se, može formulirati gotovo u obliku formule. Velika bi koalicija, naime, bila blagdan za hrvatsko društvo i noćna mora za hrvatsku političku zajednicu. Dakako, uz uvjet da se i jedna i druga razina života, za promjenu, uzima u obzir.

Većina je aktualnih komentara prispjela iz pozicije onih koji bi tom koalicijom bili ugroženi – od malih stranaka prije svega. Ma koliko one pritom bile vezane svojim interesima, njihove su kritike očito pogodile dio problema koji se dotiče političke razine. Odista bi situacija u kojoj vlast stranačkom stegom kontrolira tri četvrtine parlamenta do kraja obesmislila ovu ustanovu. Očito bi tajne vladajućih bile bolje sačuvane od radoznalih očiju outsidera (a, u opisanoj situaciji, bili bi to gotovo svi  izvan dvostranačke nomenklature). Kontrola nad postupcima vlasti bila bi, riječju, minimalizirana (to više što regionalni utjecaji na Zagreb praktički ne postoje, pa ni odgovarajuća vertikalna dioba vlasti). U situaciji drečećega nedostatka i elementarne političke i pravne kulture (tipičnoga za tranzicijske poligone), posljedice bi, vjerojatno, bile neprimjerene demokratskim težnjama.

No postoji i druga, u mnogome baš za Hrvatsku specifična strana. Tektonska razvalina usred društvenoga tkiva koja razdvaja utvrđena uporišta zvana Jasenovac i Bleiburg vjerojatno bi, barem djelomice, mogla biti premoštena, realnost društvenoga reagiranja na političke igrokaze odgovarajuće ublažena. Jer, i u trenucima najbolje suradnje dviju najvećih stranaka, njihovi su pristaše u kafićima i krčmama diljem domovine začas dospijevali do Jasenovca odnosno Bleiburga kao 'pitanja svih pitanja', do popularnoga moraliziranja s čašom u ruci (u težim  situacijama u rukama bi se znale naći i – okrhnute – boce).

Koalicija bi tomu postavila ozbiljne prepreke. Za razliku od dosadašnje – ipak posve sporadične – suradnje, društvo bi se našlo pred njezinom (razmjerno) trajnom institucionalizacijom. Pripovijesti o 'neprincipijelnosti' takve koalicije ostale bi i dalje u igri, no pouka bi se, s vremenom, pokazala neizbježnom (čak i za najlošije đake) – svaka je koalicija, po svojoj naravi, neprincipijelna. Ova bi, ipak, relativirala ideologijske, dapače: svjetonazorske naboje u svakidašnjici. Upozorila bi, dapače, na ispraznost učestala moraliziranja o politici – smislenoga tek pod pretpostavkom da se od političara očekuje da budu ljudi 'posebnoga kova', posebice u moralnome pogledu.

No koalicija bi donijela i neke konkretne političke koristi. Omogućila bi Sanaderu i Milanoviću (uz uvjet da su osvijestili probleme) da sebe (dapače: nas) oslobode nesposobnih ministara, odnosno Jurčića/premijera. Omogućila bi, možda, i da se promijeni neodrživa administrativna podjela zemlje, izborni zakon itd. – ukratko mnogi zakoni koje se već godinama ni jedni ni  drugi ne usuđuju dirati, premda znaju njihovu pogubnost. To bi bio svakako najveći doprinos ovako zamišljene tvorbe boljitku nacije.

Objektivno govoreći, velika koalicija nema realnih šansi. Ona stranka koja dobije (makar i minimalnu) većinu privući će gotovo automatski petnaestak glasova umirovljenika i manjinaca i bit će blizu tako željene apsolutne većine (za koju i ne znamo kolika će biti, jer ukupni broj zastupnika neće biti poznat do završetka prebrojavanja glasova iz 'dijaspore'). No raspravljajući o njoj može se, djelomice, vidjeti što to sve zemlji nedostaje – prije i poslije izbora.