Trg Republike Hrvatske u Zagrebu

U glavnom gradu Republike Hrvatske mnoge strane države imaju svoje trgove i ulice, ali sama Republika Hrvatska u njemu nema trga, ulice, parka, perivoja ili barem šetališta. Može se stoga slobodno kazati da je hrvatska država u svome glavnome gradu Zagrebu – zaboravljeno siroče i beskućnik.

Upravo zbog toga, ali i zbog težnje za dokončanjem čestih i opasnih obračuna dviju građanskih skupina od kojih jedna viče “Živio drug Tito”, a druga uzvraća “Tito je zločinac”, mjerodavnim gradskim vrhovnicima uputio sam 16. ožujka kompromisni prijedlog: da najljepši (!) zagrebački trg dobije ime po onome što bi svakom od nas trebalo biti ili jest najdraže – našoj državi. U pismu sam naveo činjenicu da je taj trg tijekom povijesti imao čak osam imena: Marvinski trg, Sajmišni trg, Sveučilišni trg, Wilsonov trg, Trg kralja Aleksandra I., Trg I., Kazališni trg i Trg maršala Tita (od 1946.).

Na tom trgu naša bi voljena Republika bila u biranom urbanom društvu. U srcu trga hram je hrvatske kulture, mrjestilište brojnih umjetničkih muza: onih koje stvaraju dramsku, baletnu, opernu i drugu umjetnost: Hrvatsko narodno kazalište. Dvadesetak metara od zgrade HNK prema sjeveroistoku je Meštrovićev Zdenac života, a tridesetak metara od iste zgrade prema jugozapadu je kip Antona Dominika Fernkorna iz 1908. godine Sveti Juraj ubija zmaja. Na sjeveru je Sveučilište, koje čuva Meštrovićava Povijest Hrvata.

U istoj je zgradi Pravni fakultet, koji bi mogao i morao simbolizirati pravnu i pravednu državu. Na zapadnoj strani buduća je Muzička akademija (na sjeveru) i Muzej za umjetnost i obrt (na jugu). Tek malo sjevernije je Leksikografski zavod Miroslava Krleže.

Na južnoj strani trga kultno je zdanje Hrvatskog Sokola i Kola. Na istoku je, prije svega, Kazališna kavana, popularni Kavkaz. U tom su svratištu oni i njihove muze bistrili ključne nacionalne i kulturne teme, zapisivali ideje, stihove, tažili tugu i prizivali nadahnuća.

Na sjeveroistoku trga je Školska knjiga, a na jugoistoku Učiteljski dom, simboli školovanja, učenja, pisanja i tiskanja udžbenika i učiteljstva.

To bi bogato simboličko okruženje Republici nametnulo obvezu da bude smjerna, radina, poštena, pristojna, lijepa, slobodna i pravedna prema nama, svojim građanima. I nama bi nametnula dodatne obveze, jer bismo strancu i putniku mogli s ponosom kazati: Pogledaj, stranče/putniče, ovo je trg moje i naše hrvatske Republike!

Baš na tom trgu, koji sve do današnjega dana svjedoči o vječnoj prevlasti sile nad razumom (nosio je ime trojice diktatora: austrijskog cara, srbijanskog kralja i komunističkog diktatora), mlada i trenutačno ne odveć mudra Republika napokon bi pronašla mir i poticaje da bude na razini povijesne odgovornosti pred vlastitim narodom i svakim građaninom.

Jer, tko može dokazati da velikom A. G. Matošu neka čarobna muza nije baš na tome trgu došapnula stih: “Dok je srca, bit će i Kroacije.”

Što se pak bivšeg jugoslavenskog predsjednika, maršala i trostrukoga narodnog heroja tiče, Odboru sam predložio prikladnu i dostojanstvenu topografsku “kompenzaciju” za Trg maršala Tita. Spomenuo sam im sadašnji Park Dotrščina u Zagrebu, koji je spomen park-posvećen uspomeni na šesnaest nedužnih građana našeg grada koje je na posebno užasan način likvidirala Nezavisna Država Hrvatska, zločinačka država protiv koje se je Josip Broz Tito borio.

Logičnim mi se stoga čini da Odbor – uz prijedlog Trga Republike Hrvatske – predloži i promjenu sadašnjeg spomen-parka u: Park Josipa Broza Tita, Dotrščina.