Trebao je otići prije donošenja konačne presude

Iz Večernjeg lista u više smo navrata upozoravali kako je sama činjenica da se aktualnom prvom potpredsjedniku vlade sudi za smrt dvoje ljudi u stranoj zemlji problem koji si Kukuriku koalicija zbog kredibiliteta vlasti nikako nije smjela priuštiti čak i da nema mogućih sumnji na zastrašujući potencijalni sukob interesa gospodina Radimira Čačića. Međutim, čak ni činjenica da je Hrvatska u ozbiljnom sporu s mađarskim Molom oko vlasti u Ini, nije natjeralo najodgovornije u Kukuriku koaliciji da dovoljno jako mućnu glavom te uklone svaku sjenu teorije urote prema kojoj bi gospodin Čačić mogao s mađarskom stranom trgovati za svoju slobodu novom prodajom hrvatskih interesa u Ini. Premijer i njegovi savjetnici pravili su se da se u pozadini aktulanog spora s mađarskim Molom uopće ne odvija suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu zbog veleizdaje (!) jer je, kao tvrdi optužba, za pišljivih 10 milijuna eura mita predao nacionalnu naftnu kompaniju Mađarima. Bio je to prvorazredni politički autizam.

Bilo kako bilo, sada možemo reći da se vladi premijera Milanovića dogodilo nešto dobro: Gospodin Čačić igrom slučaja nije ušao u Nadzorni odbor Ine te nije mogao direktno utjecati na sudbinu odnosa s Mađarima u Ini te, dakle, nije mogao koristiti svoju poziciju za sređivanje svog problema sa suđenjem u Mađarskoj, i još je na kraju osuđen. Dakle, paranoja utemeljena na ranijim iskustvima s hrvatskom političkom katom, a prema kojoj postoji opasnost da ni nakon ere Ive Sanadera nitko nije počeo ozbiljno voditi računa o interesima u Ini, presudom u Mađarskoj konačno je pala u vodu.

Nažalost, vladi premijera Milanovića istodobno se dogodilo nešto najgroznije: strašno su ponizili cijelu Hrvatsku time što su pod svaku cijenu u svojim redovima željeli čovjeka koji je osuđen na bezuvjetnu robiju jer je skrivio tešku prometnu nesreću sa smrtnim žrtvama.

Na premijeru Milanoviću sada je ogromna odgovornost, a to je ozbiljna (ne kozmetička) rekonstrukcije vlade. Čačićev odlazak dao mu je novu šansu.

Gospodin Čačić u suštini je veći dio svoje karijere bio neuspješni poduzetnik koji je obećavao da će postati superuspješni prvi potpredsjednik, spasitelj Hrvatske. Vrlo brzo postalo je jasno da je dobio enormne ovlasti, a da nije uspio organizirati čak ni relativno skromne ključne investicijske projekte predviđene u 2013. godini. Sada je stoga potpuno jasno da Hrvatskoj ne treba previše samouvjereni, arogantni, hiperaktivni i preambiciozni te samohvalisavi novi prvi potpredsjednik nego ozbiljna reorganizacija vlade, pogotovo ogromnog Čačićevog resora. Bit će, primjerice, loše ako nam sada pokušaju prodati priču da će jednostavno Vrdoljak zamijeniti Čačića. Vrdoljak ni blizu nije Čačićev kalibar, a Čačić je prečesto ispadao smiješan praveći se previše kaubojski važan dok je pucao ćorcima. Smiju li napokon u vladu pravi menadžeri ili pozicija gospodina Čačića mora ostati haenesov pašaluk?